Sedam godina pisao je Thomas Mann svoj “Čarobni brijeg”. Sedam godina proveo je njegov glavni lik u lječilištu za plućne bolesti, u planinama, u totalnoj izolaciju. U tri sata nove predstave ZKM-a saželi su taj roman epohe autori dramatizacije Hermann Beil i Vera Sturm, a tu je dramatizaciju prevela i bila dramaturginjom predstave Lada Kaštelan. Duh “Čarobnog brijega” ovdje je sačuvan gotovo kroz formu monodrame, ma koliko to bogohulno zvučalo kada se kaže za veliku ansambl predstavu, koja nipošto nije rascjepkana, već štoviše funkcionira kao nevjerojatna priča koja sa svim svojim rukavcima čini moćnu cjelinu. Taj učinak mogao je postići samo veliki, ali i nadahnut, redatelj, kojeg”Čarobni brijeg”očito “proganja” već duže vrijeme. Taj je redatelj Janusz Kica.
Svakom od ključnih likova ove priče on daje monolog kroz kojeg gledatelj otkriva lik, ali i sve finese (vrlo složenih) međuodnosa na Brijegu. Tako je u ulogu Settembrinija vratio Renea Medvešeka, koji je dokazao koliko unatoč sjajnim redateljskim ostvarenjima, još može dati i kao glumac, a ulogu primarijusa Behrensa povjerio jedinstvenom Krešimiru Mikuću, koji svakim korakom po sceni u misli doziva “doktorska božanstva” koja oko nas hodaju bez pokrića. Kraj predstave pripada Sretenu Mokroviću kao Peeperkornu, u ulozi koja dokazuje da je glumačkom majstoru i deset minuta na sceni dovoljno da ostavi neizbrisiv trag. Zapravo u tom krugu “Čarobnog brijega”, čiju su scenografiju kreirali NUMEN I Ivana Jonke, stavljajući glumce u izolaciju koju s vrha čini kružno platno za projekciju videa, a s dna redovi gledateljea koji ih okružuju sa svih strana, nema loše uloge. Frano Mašković, Dado Čosić, Doris Šarić Kukuljica, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija... svatko ide do nekih svojih novih vrhunaca.
Spona i svojevrsna prizma kroz koju se prelamaju svi događaji i sve emocije je upavo Hans Castorp, njegova mladost, naivnost, bolest, prva ljubav i strast... U ulogu mladića koji u lječilište dolazi u posjet da bi tamo ostao sljedećih sedam godina, Kica je nadasve hrabro, ali i savršeno promišljeno, postavio mladog Adiana Pezdirca. Čudo s ADU, glumac koji nas je oduševio u ispitnoj predstavi, Moliereovom “Tartuffeu”, ovdje cijelu predstavu čvrsto drži u svojim rukama, kreirajući jedinstveni lik koji je simbol svojevrsnog odustajanja od života, dok se očajnički za njega bori. Tako smo na premijeri “Čarobnog brijega” (30. prosinca 2015.) svjedočili i rađanju glumačkog nasljednika onih najvećih koje smo gledali na našoj teatarskoj sceni, onih poput Fabijana Šovagovića, Pere Kvrgića, Rade Šerbedžije, Dragana Despota...
No, ova je predstava i kruna ZKM-ove 2015. godine, ali i simbolički prikaz kako i najboljim glumčkim ansamblima uvijek i stalno treba nova i svježa krv, jer ako mladi postanu tek potez od jedne predstave, ma koliko dobra ona bila, tada naš teatar, i kulturna politka koja o njemu odlučuje, čvrsto zatvorenih očiju, pile ganu na kojoj sjede.
