Konačno se netko dosjetio iskoristiti otmjeni i tajanstveni zagrebački dom Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu. Goran Matović i njegov Teatar poezije u suradnji s Muzejem grada Zagreba koji se brine za Memorijalni centar Krležinih, skriven pod bujnim starim krošnjama iznad Dubravkina puta, krenuo je s nultim izdanjem festivala u cijelosti posvećena Krleži. I pogodio u sridu! Već prva večer, čiji je program Matović naslovio “Hrvatski nokturno”, unatoč tropskoj vlazi na zagrebački je brijeg dovabila svu silu publike, i one protokolarne i one željne punokrvnih kulturnih događanja. Istina, slušajući Krležine kritičke misli o hrvatskoj povijesti i hrvatskim vlastodršcima, teško je bilo ne povući paralelu s njegovom gotovo pa carskom vilom u koju ga je smjestila jugoslavenska komunistička vrhuška. Po mnogima je Krleža izgubio mnogo od svoje ubojitosti zbog tog dvorskog tretmana koji mu je omogućio maršal Tito i drugovi, a u koji se mogu uvjeriti svi oni koji će sve do subote i piščeva rođendana pohoditi Krležin Gvozd. Pa ipak, Matovićevih izbor Krležinih tekstova, koje su uz njega interpretirali i Vesna Tominac Matačić, Mirela Videk i Goran Grgić, dokaz su neupitne kvalitete i aktualnosti Krležina djela.
“Past će sve maske međ’ četiri crno lakirane daske gdje kraljevi i hulje u crno bulje”, odjekivalo je u utorak u zagrebačkoj elitnoj šumi uz primjerene zvukove lutnjista Edina Karamazova i uz nastup Arsena Dedića s pjesmom “Svete krave”. A mnogi su poštovatelji Krleže tako ponovno mogli uživati i u njegovoj poeziji, ali i u oštrom razotkrivanju i razornoj samokritici od koje Krleža nije bježao.
