Kentukiji su posvuda, u Zagrebu, Vancouveru, Hong Kongu, Tel Avivu, Barceloni... u velikim gradovima i malim selima. Imaju ih djeca, usamljene domaćice, umjetnici... No što je kentuki?
Nova tehnologija i nova “pametna sprava” – plišana igračka koja umjesto očiju ima minijaturne kamere. On, dakle, konstantno nadgleda čovjeka s kojim živi, a na drugoj strani “žice” je potpuni stranac. Ta veza je nasumična, onaj tko kupi kentukija ne zna tko se nalazi na drugoj strani, a veza koju ta nova tehnologija uspostavi ipak je veza dvoje ljudi.
To je tek okvirna priča uzbudljivog romana “Sezona kentukija” Samante Schweblin (Fraktura, urednik Roman Simić, prijevod Ela Varošanec, 139 kuna) koji nipošto nije znanstvena fantastika, već uzbudljiv, iako nevelik, roman o utjecaju moderne tehnologije na suvremeno društvo.
Uzbudljiv je i popis tema koje je autorica uspjela ugraditi u ovu priču; od disfunkcionalnih obitelji i djece koja odrastaju prepuštena sama sebi, preko zanemarivanja roditelja i osiromašenja velikog dijela društva (baš ta epizoda događa se u Zagrebu, gdje otac počinje sinu nuditi jogurt koji je sam proizveo, a sve kako bi uštedio nekoliko kuna), sve do prodaje vlastite djece u seksualno roblje i novih umjetničkih praksi u kojima je privatnost nepoznat pojam.
Naravno, neke su epizode humoristične, neke pisane u stilu napetog kriminalističkog trilera i baš to ovoj knjizi daje posebnu vrijednost. Autorica suvereno barata pravilima različitih žanrova, a to od romana čini cjelinu koja se čita u dahu, ali o kojoj se razmišlja danima nakon što je čitanje završilo. U tome i jest bit, Samanta Schweblin, koju neki mediji svrstavaju u 22 najbolja pisca španjolskog govornog područja, čitatelje tjera da se zamisle nad tehnologijom koja ih već sada okružuje i kojom se služe, u pravilu, ne misleći na posljedice.
