Najproduktivniji hrvatski filmski redatelj, Jakov Sedlar u Tel Avivu je "zaokružio" svojih 20 godina filmskog i kulturnog povezivanja Hrvatske i Izraela.
U tom je periodu snimio desetke dokumentaraca koji se bave istaknutim Izraelcima, od političara do ratnika. U izraelskom hramu filma, "Cinematheque Tel Aviv" Sedlar je simbolično nagrađen, uručena mu je posebna Menora (tradicionalni židovski svjećnjak), a nagradu mu je predao Shimon Romah, poznati Izraelac koji već godinama vodi Izraelsko-hrvatsku ligu prijateljstva. Sedlar je svoju izraelsku "obljetnicu" obilježio projekcijom svoja dva dokumentarna filma koji su, prije nekoliko mjeseci kada su održane svjetske premijere izazvali veliki interes svjetske filmske industrije.
Prvi je bio kraći, 30-minutni, no upečatljiv do srži film "Pravednica Romkinja". Film je raritetan i originalan, ne samo stoga što govori o jedinoj osobi iz svijeta Roma čije je ime uklesano u jeruzalemskom Yad Vashemu, gdje stoje pravednici među narodima koji su u vrijeme holokausta spašavali Židove – nego i zato što je to potpuno nevjerojatna priča.
Pravednica se zove Hajrija, a spašena Stela Ester, rođena u prosincu 1940. na Kosovu. Priča počinje bijegom Židova s Kosova u Albaniju pred Nijemcima, u proljeće 1941. Nakon godinu dana mnogi se od Židova vraćaju u svoje domove, no to je bila kriva procjena. Srpski četnici počeli su zarobljavati Židove i slati ih u logor u Kosovskoj Mitrovici. Židovka Bukica i njen suprug Blagoje bježe u partizane, no njihova jednogodišnja Ester završava s bakom u logoru. U pomoć, donoseći im nešto hrane priskočila je Romkinja Hajrija, koja je židovskoj obitelji bila kućna pomoćnica.
Baka je Hajrirju zamolila da spasi dijete, te je ova, uz svoje troje djece s kojima je ušla u logor, na izlasku neprimjetno "prošvercala" još jedno, malu Ester. Obećala je baki da će čuvati unučicu, dok se po nju ne vrate roditelji. Hajrija je bila snalažljiva, promijenila je maloj Ester ime u romsko Miradija i uspjela je sačuvati kroz rat, tajeći da čuva židovsko dijete. Nakon rata, po, sada već pet godišnju Stelu-Ester nitko ne dolazi, pa joj Hajrija počinje otkrivati istinu. Susjedi su, nakon neke svađe prijavili vlastima da su Romi "ukrali" židovsko dijete, pa je Ester završila u sirotištu u Beogradu. I tu počinje još nevjerojatniji splet događaja. Tu je pronalazi njezina biološka majka, koja je, za razliku od svog muža preživjela rat. U isto vrijeme, s Kosova, pješice u Beograd je krenula i Hajrira, zabrinuta za malu Ester/Miradiju.
U sirotištu se svi susreću, majka Bukica i Ester odlaze u Izrael, a Hajrija se vraća na Kosovo. No, cijelog života, za Ester njezina emocionalna prava majka ostat će Romkinja Hajrija, a sa svojom biološkom majkom Bukicom, na žalost nikada nije uspostavila onaj pravi odnos majke i djeteta. Sedamdeset godina kasnije Ester i njezin sin, praćeni Sedlarovom kamerom odlaze u Beograd, Prizren i Kosovsku Mitrovicu sa željom da saznaju osnovne podatke o Hajriji. Za koju se ne zna niti gje je umrla. Ester je, naime željela da Hajrija dobije najveće priznanje Izraela nežidovima, medalju Pravednika među narodima, no u Yad Vashemu su bili nemoćni jer nisu znali ono osnovno – kako se Hajrijra preziva. I onda se opet uplela sudbina jer se prezimena sjetio jedan Židov koji se iz Prizrena doselio u Izrael. Pravednica se zvala Hajrija Imeri-Mihaljić. Sedlar je, potom angažirao i akademsku sliakricu Aleksandru Alfirević koja je, po sjećanju Ester Levy napravila i portret Hajrije.
Drugi film koji je emitiran u telavivskoj kinoteci bio je, za mnoge provokativan Sedlarov film "Anne Frank nekad i danas", a provokativan stoga jer je naš redatelj poznatu priču o nepobjedivom duhu A. Frank i njezinom dnevniku uprizorio na arapskom jeziku, snimajući osam palestinskih djevojčica koje se pripremaju za audiciju kazališne predstave o Ani Frank. Ta predstava nikad nije stigla na pozornicu, no Sedlarov je film emitiran širom svijeta. Sniman 2014. i 2015. u Jaffi, Ramalli, Gazi i na Kosovu, a tajne su projekcije potom održane u Iranu i Gazi, jer bi zbog javnih projekcija svi imali velikih problema. Sedlar, njegov sin i suredatelj Dominik, američki producenti (a u ekipi je bio i oskarovac Branko Lustig) željeli su o tragičnoj sudbini Ane Frank progovoriti baš na arapskom jeziku, čime se nastoji toj zajednici, osobito mladima, prikazati Holokaust o kojemu nemaju skoro nikakvih spoznaja. Tijekom snimanja 2014. ekipa se našla smo se usred rata i izraelskih zračnih napada u Gazi, no sve je sretno završilo. Jedino je, za sada propao veliki trud palestinsko-izraelske glumice Raide Adon da s mladim Palestinkama postavi kazališnu predstavu u Ani Frank na arapskom. Do danas to je ostalo nemogućim zadatkom.
Dnevnik ane frank...koja laz...