Bio je kraj kolovoza 2002. godine i 53. izdanja Dubrovačkih ljetnih igara. Autobusi su nas odvezli u kamenolom Dubac, gdje je te večeri zapuhao prilično hladan vjetar. Gledalište je bila montažna, sve samo ne udobna tribina, a predstava je trajala barem četiri sata, ako ne i dulje. Na kraju smo bili ukočeni, promrzli i pretužni što je već završilo.
Nismo morali razumjeti litavski da bismo pratili Shakespeareov komad. Vladas Bogdanas kao robusni bijeli Othello i porculanski nježna i krhka balerina Egle Špokaite kao Desdemona, čitav ansambl, glazba, scenska mašinerija... sve što smo od njih vidjeli i čuli primali smo mimo svih govorenih jezika, intravenozno. I dandanas meni je to jedan od najsnažnijih, najpotresnijih i najčudesnijih kazališnih doživljaja.
Dobio sam prije nekoliko dana priliku osobno zahvaliti tvorcu tog čuda. Eimuntas Nekrošius je u Zagrebu, sa svojom autorskom ekipom i ansamblom Drame HNK priprema svoju najnoviju predstavu, Čehovljeva “Ivanova”. Premijera je u petak 5. svibnja.
Slavni i veliki redatelj dočekao me je u gledalištu, nakon pokusa, s prevoditeljicom. Na moju pohvalu i zahvalu odgovorio je jedva primjetnim smiješkom i kimanjem glave. Led nije bio probijen. Razgovor je trajao trinaest minuta. Sa svim dugim pauzama u kojima je trebalo odgonetnuti je li odgovor završen, ili sugovornik, pogleda uprtog u neku samo njemu dostižnu daljinu, smišlja nastavak rečenice. Ljubazna litavsko-hrvatska prevoditeljica poslije mi je rekla da je slavni redatelj sa mnom bio iznimno razgovorljiv.
Čehovljev “Ivanov” jedna je od prvih Nekrošiusovih režija kojom je, prije četrdeset godina, počeo osvajati umjetnički svijet. Koliko se od tada promijenio njegov pogled na svijet, umjetnost i “Ivanova”?
– Nešto malo, ne previše. Jedva se i sjećam te režije. Ali postoje vrijednosti koje se u ljudskom životu ne mijenjaju. Savjest, ako imaš, imaš. Ako je nemaš, ne možeš je nabaviti, kupiti. Isto tako ako u sebi nosiš ljubomoru ili zavist, ti se osjećaji mogu samo razvijati, to se ne da zaustaviti, takav je čovjek. Tako je i s temom ljubavi. Ako te počne privlačiti i uvuče u sebe, nema smisla suprotstavljati se. Postoji u svima nama nešto jače od nas. Sve je ostalo stvar retorike. Nešto možeš malo promijeniti, pokušati nešto u sebi izgraditi, ali najčešće je s drugima mnogo lakše izaći na kraj nego sa samim sobom. To je najteži zadatak, a taj proces u nama uglavnom je neobjašnjiv. Postoje i neke lijepe riječi koje kao da nam daju recepte, ali njima baš uvijek i ne možeš, a nekada i ne želiš vjerovati.
Kao ispod ledenog pokrivača neke sjeverne rijeke u proljeće, iza malo Nekrošiusovih riječi jednostavno osjećate dubinu virova misli iz kojih one izlaze. Nudi li mu se u komadima koje režira, nakon svih tih godina, više odgovora ili novih pitanja?
– Dok je mlađi, na neke stvari čovjek ne obraća pažnju. Mijenjaju se samo točke, okolnosti, vrijeme, pomalo i mi sami, ali literatura, to je konstanta, polazna točka. Zato se i vraćamo tim djelima da bismo u njima tražili uvijek nove boje, nijanse i smisao.
Angažman Nekrošiusa novi je veliki uspjeh i podvig Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana. Pomogle su i njegove, kako sam kaže, tople i lijepe uspomene na Hrvatsku, još iz onih vremena kada su njegove predstave dolazile iz Sovjetskog Saveza. Na kraju pitam u kojim to točkama “Ivanov” ispituje našu savjest?
– Redatelj vam može nešto reći samo ako govori iz srca. U mom je životu mnogo više pitanja nego odgovora. I mnogo, mnogo uskličnika. A gledatelji mogu, a i ne trebaju tražiti odgovore. Postoje i retorička pitanja.
