Srpskog redatelja mlađe generacije (tek će sljedeće godine proslaviti 30. rođendan) Igora Vuka Torbicu zagrebačka je kazališna publika upoznala za gostovanja beogradske hit predstave “Razbijeni krčag”. No vrlo brzo objeručke ga je prihvatila i kada je u ZKM-u režirao “Hinkemanna”, predstavu koja je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini te onu za najboljeg glumca koja je pripala Rakanu Rushaidatu, dok je Torbica bio nominiran i za najboljeg redatelja. Predstava je sjajno prošla i na svim hrvatskim i regionalnim festivalima, a uoči svoje druge hrvatske premijere – “Priče iz Bečke šume” Ödöna von Horvatha – koja je na programu Gavelle u ponedjeljak 5. prosinca, redatelj kaže da bi njegovu karakteru više prijao “tiši” ulazak u hrvatsko kazalište.
Sjedimo u Gavellinoj dvorani za probe, ali moramo se na trenutak vratiti u prošlost. Jeste li očekivali tako velik uspjeh svoje prve hrvatske režije?
Nadao sam se dobrom odazivu publike, vjerovao da će ljudi dobro prihvatiti predstavu, jer mislim da je tu prisutan dio ljudi s kojima – i generacijski – dijelim sličan pogled na rat i ono što je društvo nakon rata. Bio sam siguran i da će “Hinkemann” puno putovati, ali zaista nisam mogao predvidjeti da će predstava u Hrvatskoj biti dočekana na taj način.
Zapravo niste mogli na bolji način ući u hrvatski teatar, no sada ste samom sebi ljestvicu podigli zaista visoko?
Apsolutno, to je uvijek dvosjekli mač. Možda bi mojoj prirodi odgovaralo da sam na hrvatsku teatarsku scenu ušao tiše, ali ne zato što me strah ili što mi sada očekivanja stvaraju neku nervozu, nego zato što je u nekim trenucima buka oko “Hinkemanna” bila pretjerana. Rekao bih čak i nerealna. Ja još uvijek tražim svoju dozvolu za rad u teatru, jer smatram da se njime tek počinjem baviti i da je preda mnom dug put razvijanja i saznavanja. No, “Hinkemann” je specifičan i po tome što su neke moje ideje, usuđujem se reći, ideje koje su u tom trenutku bile zrele, okupile ljude. Ne mislim samo na glumački ansambl predstave, nego na sve suradnike na “Hinkemannu” koji su imali volju i želju da te ideje ostvare zajedno sa mnom.
Oduvijek me u vašem poslu zanimao onaj period kada je on zapravo gotov. Je li premijera onaj trenutak kada predstava odlazi iz vaših ruku i kada je morate pustiti da živi nekim svojim životom?
Zapravo je najljepše vidjeti kada predstava ode, a najbolje je kada se to dogodi pred kraj rada na njoj, recimo u posljednjoj četvrtini proba. To je onaj ključan trenutak kada uvidite da ste vi najnebitnija osoba u predstavi, trenutak kada režija počinje raditi sama za sebe. To je trenutak u kojem su svi dovoljno čuli i sada se čak i oglušuju o redatelja te sami čine onaj konačan fini rez u predstavi. To je uvijek pomalo depresivan, ali i lijep trenutak, jer tada vidite da je nešto – a to nešto je vaše djelo – postalo nečije. To je lijepo jer tada vidite da su ono što ste im na neki način zadali glumci doživjeli osobno i tada znate da će se oni dalje brinuti o tome, o svakom liku, ali i o cjelini predstave.
Kako ste za Gavellu izabrali “Priče iz Bečke šume”?
To je jedna sasvim čudna priča. Ja sam se vraćao iz Zagreba, a Sonja i Dubravko (Sonja Kovačić i Dubravko Mihanović, koji su uz ravnatelja Gavelle Borisa Svrtana bili selektori Gavellinih večeri, op. a.) kretali su u Beograd i tako smo se našli u istom autobusu. Putem smo počeli razgovarati o poslu i ja sam spomenuo da bih volio raditi “Priče iz Bečke šume”, a oni su sasvim slučajno već neko vrijeme razgovarali o tom naslovu i da bi voljeli naći nekoga da to postavi. Tako smo nekom neformalnom smislu tu suradnju dogovorili – na autocesti.
Meni se čini da je to po samoj srži djela nije daleko od “Hinkemanna”, jer i kroz to djelo bubnja rat, onaj koji je prošao i novi koji se sprema?
Bubnja rat, bubnja i opet je riječ o društvu nakon rata i društvu uoči rata, samo što je u ovom slučaju to društvo naizgled dovoljno udaljeno od rata da on nije apsolutna tema, kao što je u “Hinkemannu”. A razlika je i u tome što je ovdje cijela ta društvena fronta lik. Ovdje nemamo u pravom smislu protagonista i antagonista, iako ako pratimo tu melodramatsku liniju drame, tada možemo reći da je Marijana protagonist. No, ovo je zapravo tekst koji daje cijelu galeriju ljudskih pohlepa, drskosti, niskosti, gluposti...
Jeste li djelo ostavili u vremenu u kojem se događa, dakle 30. godine 20. stoljeća, ili ste ga osuvremenili?
Sada smo na pomalo opasnom terenu. Zapravo smo dosta očistili djelo znajući unaprijed da će mnogima to biti razlog da a priori zamjeraju predstavi i pitaju gdje je Beč u Bečkim šumama. Izabrao sam neko srednje vrijeme ili sve vrijeme.
Univerzalno, dakle?
Tako je, sklonili smo sve didaskalije u kojima je pisac stavio tu folklornu glazbu, te bečke valcere, jer mislim da bi to danas, da se provede do kraja, preopteretilo predstavu, a u konačnici i publiku. Htio sam se fokusirati na ljudske odnose, a ne na toponim Beča, i to Beča u tom nekom posebnom vremenu.
Pitam to jer ponovno je vrlo aktualna ta neka austrougarska priča, Zagreb kao toponim uz Beč i Budimpeštu, to “predziđe kršćanstva”...
Mislim da smo ostavili dovoljno aluzija na sve gradove koji bi se mogli pozvati na tu vrstu tradicije, možemo je nazvati austrougarskom, ali vrijeme predstave je univerzalno, jer to su i ljudi, njihove vrline i mane. Da tome nije tako, ne bi postojao način da u teatru radimo djelo starije od 50 godina. A mi se i danas još bavimo Grcima, igramo ih jer se prepoznajemo u njima. Ono što je ljudski odnos ili ono što su ljudske mane i vrline, ali prije svega odnos prema drugom čovjeku i prema stvarima, pa i čovjekova htijenja, to su stvari koje su uvijek ostale iste. Čovjekovo ravnanje s Bogom, čovjekova ideja da je veći od bilo čega, čovjekova želja da nekome nešto uskrati, da osvoji nešto za sebe... To postoji otkako je svijeta i vijeka.
Razračunavanje s tim temama na kazališnoj sceni zna izgledati okrutno, čak i brutalno?
Često ponavljam svojim glumcima: “Kazalište nije mjesto suptilnosti”. Zapravo jest ako govorimo o postizanju ukusa, ali s druge strane, ako kazalište nije konkretno, ono riskira da se zapravo ništa ne dogodi. Kazalište zapravo ljudske misli koje su lijene i koje ne sežu daleko ljudima baca u lice. Naprimjer, svatko od nas intelektualno zna kako se društvo odnosi prema ženama, ali količinu i koncentrat užasa vezanih za tu temu rijetko ćemo sami doživjeti. Upravo nam to kazalište može prenijeti u obliku koji ljude “udara u trbuh”.
Kažu mi glumci da su vaše upute nevjerojatno precizne, da točno znate što želite od njih, ali da im istodobno dajete veliku slobodu.
Postoje redatelji koji rade drukčije i postižu sjajne rezultate, ja im se čak i divim, ali meni je bitno da postoji trenje oko moje ideje i zamisli i glumačkog uloga u naš zajednički rad. Čak bih rekao da glumac u predstavu ulaže i svoju nesigurnost u pojedine stvari. Redatelj tada stvara tkivo predstave od glumčeva uloga: njegova straha, živaca i svega ostalog.
Koliko ste zadovoljni Gavellinim ansamblom?
Apsolutno. U nekom predradu na ovoj predstavi do mene je došlo mnogo glasova na temu “pazi na ovu, pazi na ovo...”, ali zapravo nisam susreo nijedan od tih problema.
Kada nam se vraćate u Hrvatsku, naime računam da su “Priče iz Bečke šume” već obavljen posao?
Sa ZKM-om razgovaram o novoj suradnji, ali konačna odluka o tekstovima koje smo spominjali još nije pala. Na to ću se koncentrirati čim “Priče iz Bečke šume” odu iz mojih ruku, a to je već u ponedjeljak.
>>Premijera predstave „Hinkemann“ u režiji Igora Vuka Torbice
