Bugarski pisac Emil Andreev nedavno je u Rijeci i u Zagrebu predstavljao hrvatski prijevod romana "Staklena rijeka" koji je u Bugarskoj bio hit. Roman je objavio VBZ u zapaženoj biblioteci Europa u 30 knjiga, a prevela Ana Vasung.
Je li "Staklena rijeka" roman koji se prvenstveno bavi ljudskim osjećajima ili pak propituje teološke dogme i ljudsku potrebu za nadnaravnim?
Oboje, rekao bih – bavi se emocijama (naše ponašanje uvijek započinje nekom emocijom), ali knjiga također postavlja pitanja o borbi između stvarnog – onog što vidimo i možemo objasniti – i tzv. nadnaravnog, kojeg se obično bojimo jer nemamo odgovore na njega. Budući da jedan dio knjige govori o bogumilima i tome što je od njih ostalo u suvremenoj kulturi, i tu postoji neka vrsta dualizma. Ukratko, knjiga govori o najuzvišenijem osjećaju ljubavi (mogućoj i nemogućoj), koju unište vrijeme i predrasude. Teološke dogme teško je propitkivati. Ipak je riječ o dogmama.
Roman je smješten u malo bugarsko selo i tamošnju pravoslavnu crkvu koja skriva tajne. Kako je Bugarska pravoslavna crkva reagirala na roman?
Lik u ovoj knjizi, otac Petar, pravi je suvremeni svećenik koji voli Boga i Crkvu bez imalo licemjerja, za razliku od nekih naših svećenika iz prošlosti prikazivanih u književnosti, a koji su opisivani kao ugojeni i razvratni, kao prave karikature. Bugarska pravoslavna crkva postaje drugačija od one kakva je bila u starim vremenima socijalizma i traži jako revne i inteligentne sljedbenike najboljih tradicija koje imamo. Otac Petar jedan je od njih i Crkva je reagirala s razumijevanjem.
Po romanu je snimljen film, bio je hit u Bugarskoj, prevodi se na strane jezike. U čemu je tajna njegove popularnosti?
Ne znam u čemu je točno tajna, možda u povijesnim činjenicama ili načinu na koji ih interpretiram, možda čak i u mom stavu prema bogumilskoj tradiciji. Ljudi kažu da je roman zanimljivo štivo i da se čak poistovjećuju s likovima. Neki su pokušali i pronaći selo iz knjige, kako bi vidjeli crkvu i figure koje ju okružuju. To su bili mladi ljudi koji su željeli saznati više o našoj povijesti, a posebno o priči o bogumilima. Bilo kako bilo, svaka knjiga, baš kao i svatko od nas, ima svoju sudbinu, a ovoj je možda bila suđena popularnost.
I vi ste, kao i Umberto Eco, sveučilišni profesor. Jeste li "Staklenu rijeku" pisali pod utjecajem romana "Ime ruže"?
Mogle bi se naći neke sličnosti, ali ja nemam njegovu savršenu strukturu i radnju koja se odvija isključivo u prošlosti, gdje svećenik ubija svoje redovnike iz čisto dogmatskih razloga. Moj roman nije krimić, već suvremena priča o nemogućoj ljubavi. Neke njezine stare vrijednosti propitkivane su kroz oči suvremenog čovjeka koji gleda u prošlost, ali ono što se dogodilo tamo zamutila je i iskrivila staklena rijeka – riba je pojedena, a voda popijena. Ako Eco kaže da je ono što ostaje od ruže samo njezino ime, ja bih nadodao da kroz svoje strasti i snove možda možemo i osjetiti njezin miris. Iako je teško, nikada ne prestajemo to raditi.
Zašto s puno nježnosti pišete o bugarskom selu?
Rođen sam u Lomu, gradiću na obali Dunava i jednom sam se čak šalio da je svijet mali Lom, prilagodivši tako Shakespeareovu metaforu s pozornicom. Tako Lom možemo zamijeniti Zagrebom ili Londonom, ili nekim drugim mjestom, no u nama uvijek postoji taj maleni svijet, naše maleno „selo", gdje smo bili nevini i gdje smo sretno živjeli učeći o demonima u velikom svijetu. Možda je to razlog zašto s tolikom nježnošću pišem o svom „selu". Većina naših malih mjesta umire, no jednom kad se tamo vratimo, iako su prazna i načeta vremenom, još uvijek možemo čuti melodije iz prošlosti ako to želimo i, naravno, ako imamo sluha za njih.
Autor ste drame "Ubiti premijera". Jeste li mislili na nekog konkretnog političara?
Naravno da ne! Zašto bih podizao popularnost nekog političara? To je šaljiva priča o čovjeku koji želi pomoći svom narodu, no umjesto da se okrene Bogu, on se okrene vragu, od kojeg dobije samo destruktivnu moć – moć da ubije. I umjesto da pomogne svojim sunarodnjacima, on ih počne ubijati jer oni ne žele pridonijeti njegovom dijaboličnom planu da ubije negativce, pa čak ni onog najgoreg – premijera. To je duhovita priča o ljudima bez nade koji pokušavaju živjeti boljim životom.
Bili ste na Sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak u Rijeci. Što vas se najviše dojmilo u Hrvatskoj?
Bila mi je čast sudjelovati u toj literarnoj avanturi i drago mi je da sam imao priliku vrisnuti s ostalim sudionicima. Rijeka je predivan grad, ali najviše su me se dojmili ljudi u Hrvatskoj i način na koji se suočavaju sa životom, održavajući standard pravih građana Europe. Kao i Bugarsku, Hrvatsku je Bog blagoslovio prekrasnom zemljom koju moramo održati lijepom i bogatom.
>>Erotsko-stručni roman o bogumilima iz bugarskih vrleti
>>Festival otkrio da je Rijeka grad na moru
