Kraljevske obitelji, a pogotovo Windsorovi, oduvijek su zanimljive plebsu. Opčinjenost cijeloga svijeta kraljevskom obitelji i romantiziranje njezina postojanja, ali i nestrpljivost oko nekog sočnog detalja koji će napuniti stupce žutoga tiska, fenomen je koji samo jača kako se koji igrani, dokumentaristički, publicistički ili beletristički uradak pojavljuje. Recimo, “Kraljica” iz 2006. s Helen Mirren, HBO-ova serija “Kruna”, pa čak i najgledaniji intervju ove godine u svijetu koji je taj fenomen dodatno učvrstio. Riječ je, jasno, o razgovoru Meghan i Harryja s Oprom Winfrey. Naravno da je tada bila spomenuta i princeza Diana, čije je ime aktualno i intrigantno i dvadesetak godina nakon njezine smrti. Stoga, odluka redatelja Pabla Larraína da u svom najnovijem ostvarenju portretira Lady Di pun je pogodak, barem ako se pita gledatelje koji će pohrliti u kina.
No, “Spencer” nije samo mamac za kino zbog osobe oko koje se radnja filma vrti. “Spencer” je pogodak u mnogočemu drugom, počevši od fenomenalne Kristen Stewart kojoj je pripala uloga kraljice srca.
Zatim, tu su prekrasni, očaravajući kostimi koji su zaista dostojni ikone stila kakva je bila Diana; pa komorno-napeta glazba, koja je ipak nekako umekšana toplim i nježnim bojama kojima je film obojen. Audiovizualni spoj je očito ono što je bila i Diana, tj. barem kako je ovdje prikazana – komorna, sumnjičava, tužna, depresivna, dezorijentirana, na rubu živčanog sloma iznutra, ali izvana puna ljubavi, blagosti, topline, posebice za Harryja i Williama.
Film portretira Dianu tijekom tri dana života s kraljevskom obitelji, i to za vrijeme božićnih blagdana u Sandringhamu. Prikazana je kao anksiozna osoba koja gubi tlo pod nogama, koju uništava bulimija, koja gubi zdrav razum, a sanja o slobodi, životu bez pravila koja govore doslovno koju će haljinu u kojem dijelu dana obući. Sanjala je o običnim stvarima koje su joj bile nedostižne i u tome leži njezina tragika. Larraínova Diana je stvarna Ibsenova Nora kojoj su život pod povećalom, pritisak javnosti i škljocanja objektiva na svaki njezin treptaj bili previše.
Iako je tek u rečenici ili dvije nekoga od dobronamjerne posluge (“Nisu oni baš loši.”) redatelj implicitno dao priliku da i druga (kraljevska) strana pokaže svoje lice zbog čega se klizi u jednostranost, “Spencer” zapravo može (pre)živjeti i samo s Dianom.
No, još dulje može živjeti ako se promatra kao svojevrsni nastavak redateljeve sjajne “Jackie”. Američka i engleska princeza postavljale su trendove, bile miljenice naroda, aktivne u humanitarnom radu... No, daleko su ti životi bili od “princeske ružičastosti”, a načini na koje oba ova filma donose propitkivanja o žalovanju, identitetu i majčinstvu naprosto tjeraju na pogađanje koja će iduća prva dama doći pod preciznosecirajuću palicu Pabla Larraína.
