Nedavna panel-diskusija „Što nam donosi prijedlog novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima?”, koji se donosi na razini EU i tiče se autorskih prava u korištenju i distribuciji glazbe i autorskih sadržaja na internetu, ponovno je potakla raspravu o poziciji domaće glazbene industrije. Želimir Babogredac, predsjednik uprave Croatia Recordsa, pojašnjava moguće promjene i načine kako diskografi gledaju na uređenje prava i obaveza u digitalnoj “novoj normalnosti”.
– Osim epidemije COVID-19 koja utječe na normalno funkcioniranje industrije, trenutačno je u javnoj raspravi i prijedlog novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koji bi trebao osigurati promjenu u pravilima igre kada govorimo o obvezama internetskih giganta, kao što su Google, Facebook, YouTube, prema nositeljima autorskog prava i srodnih prava, odnosno, kada govorimo o glazbi, svim kreatorima glazbenog sadržaja. Ako se Direktiva EU o autorskom i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu pravilno implementira, što iskreno vjerujem da hoće, napokon ćemo doći u situaciju da će spomenute internetske platforme biti primorane ishoditi odobrenje od nositelja prava i dio ostvarenih prihoda od oglašavanja isplatiti upravo onima čija djela koriste. Do sada su te platforme bile oslobođene bilo kakve odgovornosti za sadržaj koji je na njima dostupan i na taj su način bile u izrazito povlaštenom položaju te su ubirale goleme prihode bez isplaćivanja pravične i primjerene naknade nositeljima prava. Upravo novim Zakonom to bi se trebalo promijeniti. Stoga je ovo vrlo važan trenutak za glazbenu industriju, ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj Europi. Što se tiče aktivnosti diskografa, naša djelatnost i ulaganja direktno omogućuju ostvarivanje prihoda i svim drugim djelatnostima na ovaj ili onaj način vezanim uz izdavanje glazbe poput producenata, aranžera, studijskih glazbenika, redatelja spotova, dizajnera i mnogim drugima. Još prije 10-ak godina Hrvatska diskografska udruga krenula je s digitalizacijom snimaka cjelokupnog hrvatskog repertoara i tako su stvoreni svi preduvjeti da se danas više od 150.000 snimaka hrvatske glazbe može čuti na digitalnim glazbenim servisima diljem svijeta. Trebalo je tu uložiti puno sredstava, truda i znanja, no uspjeli smo.
Kakva je pozicija Hrvatske diskografske udruge prema razvoju digitalnog tržišta i streaming servisima? Treba li slijediti zakonsku regulativu i odnose iz svijeta gdje diskografi imaju vodeću ulogu u distribuciji glazbe?
Internetske platforme omogućavaju nam da sva hrvatska izdanja 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, budu dostupna svakom potencijalnom korisniku u cijelom svijetu. Nažalost, imali smo tu nesreću da su Hrvatsku do sada veliki digitalni glazbeni servisi na neki način zaobilazili. Od 2013. godine kada nam je stigao Deezer pa sve do sada kada se pojavio Apple Music imali smo veliku rupu u razvoju digitalnog glazbenog tržišta. Bojim se da su te godine nepovratno izgubljene, međutim, trebamo gledati u budućnost. Vjerujem da će i nova zakonska regulativa pridonijeti tome da se konačno razvije i ovaj segment našeg poslovanja te da od toga imaju koristi autori, izvođači i izdavači s jedne strane, kao i ljubitelji glazbe s druge strane. Poslovni model distribucije glazbe davno je postavljen i on vrlo uspješno funkcionira na svim tržištima i mi moramo samo slijediti taj primjer. Vlasnici snimaka imaju isključivo pravo distribucije tih snimaka i to je najprirodnija stvar koju treba poštovati.
U čemu diskografi imaju drugačiju poziciju nego Hrvatska glazbena unija ili HUZIP (Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava), koji s jednom streaming kompanijom kod nas vodi i sudski spor?
Diskografi su glavni investitori u glazbeni sadržaj, to su poduzetnici koji, djelujući na tržištu, svakodnevno preuzimaju rizik uspjeha, odnosno neuspjeha određene pjesme. Treba reći da posao diskografa ne prestaje kada se pjesma snimi i objavi. Ta pjesma treba neki plasman, neki put do radijskog urednika i u krajnjoj liniji do onih koji su najvažniji, a to je publika. Sve je to posao koji diskografi odrađuju za svoje izvođače. Iz toga proizlazi i osnovna razlika između diskografa kao poduzetnika i udruga izvođača. Udruge kao takve ne investiraju vlastiti novac i ne preuzimaju rizik uspjeha na tržištu, već prikupljaju naknade za izvođače upravo od onog emitiranja koje se, između ostalog i angažmanom diskografa, dogodilo na radijskoj i televizijskoj postaji. Kad je riječ o tužbi koju je HUZIP pokrenuo protiv Deezera i Hrvatskog telekoma, moram reći da mi je izuzetno žao što je do toga došlo jer je to ozbiljno, ozbiljno naštetilo razvoju digitalnog glazbenog tržišta u Hrvatskoj te svim kreativcima unutar glazbene industrije. U vremenima kada svijet broji rekordne rezultate u korištenju glazbe putem digitalnih glazbenih servisa, mi smo u Hrvatskoj tek na početku. A trebamo biti svjesni da glazba hrvatskog podneblja, popularna glazba u kojoj smo najbolji, ima šansu u današnjem načinu korištenja glazbe doći na potencijalno tržište od nekih 50 milijuna ljudi koji razumiju naš jezik.
U novom Zakonu ključna su pitanja pravednije raspodjele naknada velikih internetskih platformi kao što su Google ili YouTube, koji bi po vama bio najpravedniji praktičan način reguliranja tih odnosa diskograf – autor – izvođač?
Poslovni model korištenja glazbe u digitalnom okruženju uspostavljen je na svjetskoj razini i pokazao se kao vrlo uspješan. Mislim da nije dobro posezati za nekim eksperimentima kada se govori o modelu reguliranju prava autor – izvođač – diskograf. Ono što je ključno, a i nova Direktiva nam to nalaže, je da svi u lancu budu adekvatno plaćeni za svoj rad, kreativnost i ulaganje te da svi počnu primati veće naknade od korištenja glazbe na internetu. Naravno da svi u tom lancu moraju biti zadovoljni i zato mi u svojim diskografskim kućama stalno radimo na izmjenama ugovora s izvođačima koji su prilagođeni digitalnom dobu te ulažemo u baze podataka i aplikacije putem kojih izvođači mogu u bilo kojem trenutku dobiti informacije o korištenju svojih izvedbi na internetu te koliko su od takvog načina slušanje glazbe u konačnici i zaradili. Zadnja takva aplikacija koju smo izradili nastala je upravo unutar Hrvatske diskografske udruge i moram reći da smo takvu aplikaciju izradili i prije nekih najvećih svjetskih diskografskih kompanija, što me čini izuzetno ponosnim.
Koji bi onda po vama bio najpravedniji praktičan način reguliranja tih odnosa diskograf-izvođač?
Onaj koji će nagraditi tržišno uspješnog glazbenika za razliku od onog neuspješnog. Živimo u kapitalizmu, sve je u zakonu ponude i potražnje. Ne mogu svi glazbenici dobivati velike naknade i biti jednako plaćeni. Naprosto, postoji tržište, postoje ljudi, korisnici glazbe koji u digitalnom dobu sami biraju kada i koga žele slušati.
Možete li mi tu tezu potkrijepiti nekim primjerom?
Recimo, Oliver. Kao jedan od najvećih, što opusom pjesama, što karizmom i iako više nije s nama, njegove pjesme su najstreamanije na digitalnim servisima. Njegova supruga, koja je nasljednica njegovih imovinskih izvođačkih prava uredno dobiva obračune naknada od korištenja njegovih snimaka na internetu te i dalje surađuje s nama kao njegovim diskografom. Mislim da nema pravednijeg od toga.
Koliko su se diskografi, kao vlasnici snimaka i desetljećima nezaobilazni dio glazbene industrije, našli u drugačijim okolnostima liberalizacijom tržišta na kojem DIY, “uradi sam” izdanja otvaraju mogućnosti nezavisnog djelovanja i distribucije glazbenicima?
Mislim da je liberalizacija tržišta svakako dobra stvar. Svi koji vjeruju u svoj projekt, koji su dali određenu kreativnost i uložili određena materijalna sredstva, trebaju pokušati doći do publike i biti uspješni. I treba im dati šansu. Pregovaračka pozicija izvođača nije nikada bila snažnija nego što je to danas. Izvođači danas mogu izabrati žele li surađivati s diskografom ili pak svoje snimke žele distribuirati sami preko agregatora ako su u njih i uložili. Ipak, oko 95 posto glazbenika i dalje se odlučuje na suradnju s diskografom. Izdavačke kuće imaju ključnu ulogu u upravljanju i održavanju zdravog glazbenog ekosustava koji omogućava cjelokupne aktivnosti. U obliku financijskog doprinosa i radne snage ulažu u karijere glazbenika kako bi im pomogle u postizanju njihova najvećeg kreativnog i komercijalnog uspjeha. Međutim, angažman diskografa ne podrazumijeva samo novčana ulaganja, već i ulaganje vremena, dijeljenje znanja, ideja i vizija, ali i razne druge aktivnosti kao što su, primjerice, pružanje poduzetničke i pravne podrške, ulaganje u promidžbu, korištenje raznih komunikacijskih kanala, videoprodukcija i sl. kako bi snimljena izvedba, umjetničko djelo komuniciralo s publikom i tržištem.
Iz HUZIP-a, HUOKU-a i HGU-a smatraju da bi se izvođačka prava na internetu trebala ostvarivati preko HUZIP-a kao kolektivne organizacije. Takva pozicija mijenja dosadašnje odnose kod nas, a time i modele raspodjele novca ostvarenih od izvođačkih prava?
Nema niti jednog pravnog niti poslovno opravdanog argumenta za takve promjene. To bi bilo kao da čitate knjigu na internetu i onda naknadu od toga prikuplja udruga književnika, a ne izdavač. Treba reći da su takvi prijedlozi bili razmatrani i na razini europskih institucija te da su svaki put odbijeni nizom argumenata. Prvo, takav model bio bi loš prije svega za same izvođače jer bi se time ograničila postojeća prava izvođača. Također, to bi značilo da bi naknada bila ujednačena za sve izvođače jer se ne može ugovarati različita naknada za istaknutog izvođača i onog manje poznatog, što se u ugovorima između diskografa i izvođača uvijek navodi. I zadnje, ali ne manje važno, jest to da bi izvođači morali snositi trošak kolektiranja tih naknada putem interneta. Postavlja se pitanje i kako bi organizacija za kolektivno ostvarivanje prava odredila naknadu koja svakom izvođaču pripada za korištenje njegovih prava? Znači li to da bi, primjerice, Matija Dedić dobio istu naknadu kao npr. i neki njegov kolega studijski glazbenik koji je sudjelovao u nastajanju snimke u trajanju od nekih 15 sekundi? Nažalost, sve ovo ide u prilog tome kako kolege iz izvođačkih udruga ne poznaju poslovni model glazbene industrije i kako on funkcionira.
Zašto je po vama varijanta koju predlaže HUZIP “razbijanje digitalne distribucije”, kako je rečeno na panelu?
Zato što bi to otežalo licenciranje prava i opstanak, odnosno dolazak digitalnih servisa u Hrvatsku te bi bilo ne samo u suprotnosti s postavljenim poslovnim modelom, već i u suprotnosti s ovom Direktivom koja je, između ostalog, donesena i iz razloga da se na što jednostavniji način daju licence za reguliranje prava i poslovanje digitalnim servisima diljem Europe. Novo pravo za izvođače nalagalo bi novi teret licenciranja glazbenim servisima da pregovaraju s kolektivnim organizacijama dok su prava već ugovorena s diskografima i plaćena. Stoga bi ovakav model učinio goleme štete sustavu licenciranja glazbe, a pitanje je i koliko bi servisi pristali na takav neuobičajen model reguliranja prava i bi li i dalje samo zaobišli hrvatsko tržište, koje je za tako velike platforme i dalje vrlo malo.
Prigovori diskografa su da bi uređenje koje predlažu HUZIP i neke udruge ograničilo pravo slobodnog sklapanja ugovora između izvođača i diskografa, a zaključak da Direktiva i novi Zakon ne smiju biti iskorišteni na način da se zloupotrijebe za implementiranje novih prava ili da se na bilo koji način postojeći odnosi ugroze?
Tako je, u Direktivi, pa tako i u ovom prijedlogu Zakona koji slijedi ciljeve Direktive, niti u jednom dijelu se ne spominje uvođenje novog prava za izvođače, a posebice ne na način da naknade od interneta za izvođače prikuplja kolektivna organizacija. Toga nema nigdje u Europi. S druge strane se u Hrvatskoj, prije svega radi osobnih interesa malog broja pojedinaca, ponovno pokušava iskoristiti trenutak te se na nasilan način nastoji uvesti nešto što je protiv svih pravnih i poslovnih regula. Izvođači po još uvijek važećem zakonu, ali i po prijedlogu novog Zakona, imaju pravo samostalno odlučiti žele li suradnju s diskografom, žele li samostalno distribuirati i prikupljati naknadu od korištenja svojih snimaka na internetu ili to žele raditi preko HUZIP-a. Dakle, imaju pravo izbora. HUZIP sada predlaže da se naknade od interneta ubuduće trebaju prikupljati isključivo preko njih, čime se izvođačima oduzima pravo i mogućnost izbora, a samim time i slobode ugovaranja. Razmislite koji je razlog tome? Svako ograničavanje bilo čijih prava sigurno nije u interesu pojedinca.
Žao mi je što autor ovog članka nije malo bolje istražio srž problema koji se očituje u nevjerojatnoj pohlepi diskografa da cijelu "zaklanu kravu" zadrže za sebe, a izvođačima, akademskim glazbenicima, studijskim muzičarima ne žele ostaviti ni kost za glodanje! G. Horvat trebao je samo pročitati nekoliko dopisa na e-savjetovanju o Zakonu.