Svoj prvi roman “Dezorijentalna” francuska je redateljica i scenaristica iranskog porijekla Negar Djavadi objavila prije pet godina i odmah osvojila nekoliko nagrada. Na hrvatski ga je prevela Vanda Mikšić, i to za MeandarMediju, uz urednički potpis Branka Čegeca. Riječ je o obiteljskom romanu snažnog autobiografskog predznaka pa nije čudno da je napisan s puno strasti i osjećaja, ali i s mjerom, dostojanstveno i poetično.
Negar Djavadi rođena je u Iranu 1969. godine, a s 11 godina morala je napustiti rodnu zemlju bježeći s majkom i sestrom do Pariza, gdje ih je čekao otac. I glavni lik “Dezorijentalne” mlada je Iranka Kimia iz ugledne, bogate i višenacionalne obitelji Sadr koja također s majkom Sarom i dvije sestre mora napustiti Teheran kako bi se u Parizu pridružile ocu Dariusu, iranskom liberalnom i demokratski orijentiranom intelektualcu koji je bio smrtni neprijatelj prvo šahova, a onda i Homeinijeva režima. Sadrovi su relativni mir (sve do Dariusova ubojstva) našli u Francuskoj, zemlji koja je utočište pružila i moćnom ajatolahu Homeiniju (usput rečeno, prije ajatolahova bijega u pariško predgrađe, Homeini je godinama živio u Nadžafu, iračkom gradu u kojem se papa ovih dana sastao sa šijitskim vjerskim vođom Alijem al-Sistanijem). Kakav je Iran u kojem je Djavadina neobična, borbena i nepokorna junakinja Kimia živjela u brojnoj obitelji u kojoj su žene oduvijek imale važnu ulogu u donošenju odluka, iako su na prvi pogled o svemu odlučivali počesto nesigurni i neautoritativni muškarci?
Kimijin Iran lijepa je zemlja bogate prošlosti, obrazovanih ljudi, lijepih žena i muškaraca, bogata prirodnim bogatstvima, naročito naftom, što se pokazalo velikim iranskim (i ne samo iranskim) prokletstvom. Kimijin Iran je i zemlja čija se europeizirana elita nije uspjela izboriti sa stranim profiterima, kako europskim, tako i američkim, a onda ni s vjerskom revolucijom bez premca koja je cijelu državu pretvorila u strogo kontrolirani kavez, koliko god mi šutjeli o tome. U takvom Iranu, Darius Sadr nije imao nikakve šanse i nije mogao unutarnje utočište pronaći čak ni u svojoj šarmantnoj i slobodarskoj obitelji. U traženju smisla još su mu manje mogla pomoći braća, a imao ih je šestero, uz jednog polupriznatog i nevoljenog polubrata. Stoga je morao otići u izgnanstvo, koje ga je potpuno umrtvilo, a na kraju je postao i žrtvom iranskog državnog terorizma. Žrtvom koja je vjerojatno pala uzalud. U cijelom tom kolopletu brutalnih povijesnih događaja koji se odvijaju velikom brzinom, mlada Kimia morala se suočiti i s vlastitom homoseksualnošću, koju je, doduše, otkrivala vrlo sporo i koja ju je u strogom Homeinijevu režimu mogla stajati i glave. A onda je takva homoseksualna trebala živjeti s konzervativnom majkom, sestrama i njihovim obiteljima i izboriti se i za majčinstvo koje je žarko željela, putujući kroz birokratske prepreke francuske medicine i tamošnjeg krutog pravnog sustava. Najuspjelije stranice ove knjige svakako su vezane za događaje u Iranu koji su opisani punokrvno i upućeno, s puno literarnog umijeća i iskrenog nadahnuća, gotovo epski.
Velika vrijednost romana “Dezorijentalna” njegovi su brojni i slikovito i vjerno opisani likovi, točnije rečeno, šuma likova, naročito baka, djedova, što iranskog što armenskog porijekla. Oni su u samo nekoliko godina morali prijeći iz feudalnog u kapitalistički sustav življenja, pa i ne čudi da su se mnogi od njih izgubili na tom neizvjesnom i nepravednom putu koji je ljude pretvorio u zamjenjive objekte. Čitatelj će se lako identificirati s glavnom junakinjom i njezinim čežnjama, tugama i radostima. No, to je tek jedan od razloga za čitanje te mudre knjige koja ima geopolitičku težinu, iako se zapravo bavi najosnovnijim i najvažnijim, a to su ljudski osjećaji i ljudski odnosi, kako oni zadani obiteljski na koje ne možemo utjecati, tako i oni koje sami stvaramo u svojim životima. Ponekad dezorijentiranim. A ponekad i “dezorijentalnim”.
