Sjedim sam u improviziranoj novinarskoj redakciji. Oko nas padaju granate. Ruke mi se tresu od užasa i uzbuđenja. Sagnuo sam se ispod stola i iz drvene kutije uzeo list papira. Bio je rijetkost, zlato koje smo čuvali. Stavio sam ga u pisaću mašinu. Napisao sam naslov i stao. Prozori u davno napuštenoj kući više nisu imali ni stakla ni okvira. Vreće s pijeskom i neka improvizirana zaštita odavali su atmosferu rova, a ne novinarske redakcije.
Što napisati o legendi? Samo najobičnija vijest o događaju nije imala smisla. Nisam znao kako da počnem. Bio mi je suborac. Suborac otprije prekomande i mog dolaska na novo radno mjesto. Zaključili su da sam ovdje puno korisniji. Ni moj kašalj nije ih uvjerio u suprotno. Prvo sam napisao njegovo ime, zatim mjesto i godinu rođenja. Pa koji je zanat završio i gdje se školovao. Dugo sam zurio u taj snježnobijeli papir, tek malo prošaran slovima, jedinu čistu stvar na ovom svijetu.
Ne, ovo ne može biti još jedna biografska crtica, rekao sam sebi. Pa on je moj suborac, brat po ratu! Naglo sam izvadio papir iz mašine, spremio ga u ladicu i iz drvene kutije izvukao novi, snježnobijeli. Opet čist papir u mašini. Krenuh tipkati, snažno i brzo. Slova glasnija od granata i aviona. Sjećam se, sve je počelo jednog prosinca. Šume su se zabijeljele, u rovu se mraz stisnuo uz neishranjena tijela. Rekoše, ovo je najhladnija zima ikad. Sela u daljini bila su napuštena i zapaljena. Ponekad bismo u dubokoj noći iza slomljenih prozora ugledali svjetlo. Ali, od umora i gladi više nismo raspoznavali san od jave. Stjepan je bio seosko dijete. Srednji od tri sina. Izučio je za postolara. Govorio je da želi raditi u tvornici cipela. Kaže, svaki dan hoću gledati nove cipele. Mi suborci znali smo da je prve nove dobio tek u ratu. Iz ruku Marka intendanta. Bio je nizak, crnomanjast, jak kao bivol. Crne kose i svijetloplavih očiju. Oči, te žive oči isijavale su kao dva fenjera iz crne glave. S gustim brkovima i 17 godina otišao je u borce. Nikada nije imao djevojku.
Stjepan je uvijek bio na straži. Jedino se on uspijevao oduprijeti zavodljivim notama sna.
Iznenada, prelet aviona! Udar! Dim! Vrisak! Sve je bilo gotovo u par sekundi. Jauci utihnuše.
Stjepan se jedva iskobeljao ispod hrpe leševa, zemlje i kamenja. Odjednom, začuje kašalj. Najmlađi suborci, djeca-kuriri hroptali su ispod mrtvih sudruga. Izvukao ih je pažljivo, možda imaju lomove. Noge su im klecale. Jednog je stavio sebi preko leđa. Drugoga uhvatio ispod pazuha da bi mu bio oslonac. Čulo se samo zavijanje gladnih vukova ili pasa u daljini. Lutaju uokolo. Umorne noge u ritmu gaze bijeli snijeg. Mrkla je noć. Dječaci su već zaspali. Nesvjesni Stjepana, njiva, šuma i zaleđenih potoka preko kojih ih je prenio. Samo što dalje! Samo da neprijatelj ne vidi tragove! Svanulo je. Činilo se da nikad neće. Kao da im noć želi pomoći. Kompas ga šalje na sjever. Sjeća se, pričali su da je zemunica s bolnicom negdje blizu.
Šakom je lupio o obojena improvizirana vrata prekrivena mahovinom. Tri puta dugo pa tri puta kratko. Vrata su se oprezno počela podizati. Pažljivo je dječake spustio u zemunicu. Bolničar kaže, nema hrane. Donijet ću, selo je blizu, reče Stjepan. Bez odmora. Vidno je malaksao. Umoran, izgladnio, usporio je svoj inače žustri hod. Zasjeda! Ruke opet drhte. Uperene cijevi! Stisnute šake! Psovke, udarci! Udarci, udarci! Kundacima su ga tjerali prema svome logoru. Udarci po glavi! Udarci po nogama! Krvavi trag u snijegu iza njega sve je dulji. Suborac Luka, spasili ga neki prijatelji, kaže, mjesecima su mučili Stjepana, tukli, vodili iz zatvora u logor, iz logora u zatvor.
– Gdje ti je ostatak čete? – pitaju.
– Ja sam četa, svi su poginuli.
Opet udarac, oštra bol. Opet i opet. Dugo, bolno. Kad li će smrt?! Opet, cokule, kundaci... U glavu, u rebra, u prepone... Krv je pokrila oči, bol zakrila um.
– Gdje su ranjenici? – nisu odustajali.
– Nema ranjenika – Stjepan će prkosno.
Kasnije ga sile klečati u samici na hladnom, vlažnom betonu. – Ispruži ruke! – viču. Da, one ruke u ranama i gnoju, jedva pokrivene prljavim zavojem od iskidane košulje. Izlomljene mu prste koji vire pale šibicama. Stisnuo zube, misli, neću plakati, neću moliti za milost.
– Znamo za zemunice! Gdje su? Imena seljaka koji vam pomažu? Putevi kojima se kreću?
– Što su to zemunice? – bolno se i prezirno nasmijao.
Kundak mu je oteo osmijeh. Od siline udarca oči mu skoro iskočile. Mrak, konačno tišina. Besvijest. Hladna voda na licu. Pa udarci. Žica na udovima, struja, grč. Neizdrživa bol. Ništa im nije pomoglo, Stjepan je jači od boli. Šuti, šuti, šuti...
Na obuci su, struji mu kroz svijest, rekli, ma što se dogodilo, ne izdaj druga, ne izdaj četu. To je gore od prijevare, gore od najgoreg grijeha. Je li to jedna od onih deset zapovijedi? Ne izdaj prijatelja i druga svoga! Izdaja prijateljstva i ideala najveći je grijeh. Na ovome će nas svijetu cijeli život pratiti kao avet. Na drugom, biti uputnica za pakao.
Stjepan je bio najniži u četi. Ali najjači i najvatreniji. U jurišu prvi. Nepogrešivog metka. Najvećeg srca. Prvi je otkidao od kruha za izgladnjelu djecu koju smo susretali putem. Prvi je ranjeniku davao svoju vodu iz čuturice. I kada je ostalo tek malo na dnu. Znali smo, ako se kapetanu nešto dogodi, on preuzima četu. Bol i strah, napast da muku skrati izdajom, da kaže gdje je zemunica, odagnao je slikom djevojke koju nije sreo, utakmice koju nije odigrao, zvukom benda koji nije čuo, filmom koji nije vidio. Nije izdao. U logoru, pročulo se da junak prkosi muci. Da mu ništa ne mogu. Da je jači od boli. Jači od najjače boli.
Nakon stanovitog vremena došla je marica. Odvela ga u drugi zatvor. Tamo ga nisu tukli. Zapovjednik ga posjeo u svoj ured i pružio mu cigaretu. Mamio ga na izdaju. Laskao, obećavao, molio, prijetio... Izdaja je najveći grijeh, hrabrio se Stjepan. Ne izdaj, Božja je zapovijed!
Junačino, kaže tip s puno zvjezdica na reveru, znam, mislio si na dom, na djevojku, na onu utakmicu koju si igrao onomad s momcima iz susjednog sela, na život, na sve što jesi i nisi živio. Sve ti to mogu vratiti. Samo reci! Reci gdje su zemunice, tko je tamo, odakle dolaze oni snajperisti što mi pobiše momke? Jesi li i ti ubio?
– Grijeh je izdati! A pobio? Pobio tisuću i još ću! – vikne Stjepan.
– Misliš li biti heroj, misliš li da će ti reći hvala? Pod crnu ćeš zemlju. A ja ti nudim...
– Dosta je, ne nudim ti više ništa, dajem ti sud!
U dvorištu zatvora prijeki sud. Trojica listaju Stjepanov spis. Kaže spis, nemoguć slučaj, ne surađuje, ubojica, odmetnik, zločinac... Suđenje kratko, smrt! Smrtna kazna.
Drugo jutro, zadnje jutro, probudili ga udarci. Još omamljen, doveden pod grede na obližnjem trgu. Vojska dognala ljude da gledaju. Da vide što ih čeka. Vješanje javno, za primjer, za strah. Pod vješalima, pred ljudima, pred neprijateljem, preduhitrio krvnika. Sam stavio omču oko vrata. Da vide kako se ne boji. Ma kako se ne bi bojao, tko se ne boji vidjeti te hladne, nemilosrdne oči smrti!? Ali, neka ne vide strah. Sjetio se, pravi heroji dok umiru govore, pjevaju o slobodi, zovu na bunu... Prije hroptaj nego govor, nego pjev. Sad je krvnik brži. Nogom izbio klupu koja ga je držala uz tlo, dijelila od smrti. Nestade glas. Zanijemjela, ustrašena gomila gleda. Nijemo gleda kako čovjek prelazi u legendu, odlazi u vječnost. Kasnije, ostadoše samo vješala i klupa. Ostade sjećanje. Ostadoše slova na papiru ispred mene. Da, zaboravio sam staviti naslov. Siguran sam, Stjepan bi volio da se zove “Život koji nisam živio”.•
O autorici: Diplomirala i magistrirala filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagrade. Sudjelovala je na mnogim domaćim i inozemnim filmskim festivalima gdje je osvojila 50 nagrada. Režirala je više od 30 filmova. Objavila je knjigu Eros na filmu. Kratka priča Vikend dobila je 2. nagradu 45. Natječaja za kratku priču Večernjeg lista “Ranko Marinković’’, a drama Libreto 2. nagradu za dramsko djelo “Marin Držić”, a praizvedena je 2014. u HNK Split. Njen Rastanak (2008.) jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih kratkih filmova, dobitnik je 20 nagrada. Kratki igrani film 9. ožujak (2010.) dobio je na pulskom festivalu Nagradu za najbolji hrvatski kratki igrani film Ocjenjivačkog suda Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana. Redateljica je i scenaristica dugometražnog igranog filma 7seX7 (2011.) koji je na WorldFestu u Houstonu dobio srebro za debitantski film i Nagradu za najbolju režiju u Veroni, a prikazan je i u selekciji Montréal World Film Festivala. Dugometražni dokumentarni film Dragi Lastane (2014.) osvojio je Nagradu publike na ZagrebDoxu 2014.
sva sreca nije dug clanak