Godine 1997. izašla je knjiga “Harry Potter i Kamen mudraca”. Bila je potpisana J. K. Rowling. Teza je glasila: fantastičnu literaturu uglavnom čitaju dječaci, a oni bi možda zazirali od malenog čarobnjaka kojeg je stvorila spisateljica. No, ta je ista spisateljica svojim pričama zaludila cijeli svijet, a njen serijal za mlade danas se izučava na povijesti književnosti.
Godine 2013. izašao je roman Roberta Galbraitha “Zov kukavice”, prvi u nizu trilera o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu. I opet je J. K. Rowling posegnula za pseudonimom, ovog puta u želji da vidi pravu vrijednost svog novog djela, a ne odjeke stare spisateljske slave.
Danas u hrvatske knjižare stiže novi roman tog serijala, peti u nizu – “Nemirna krv”. Izdala ga je Mozaik knjiga u prijevodu Mirne Čubranić, koja je za Večernji list omogućila ovaj intervju sa slavnom autoricom.
U središtu radnje romana „Nemirna krv“ desetljećima je star slučaj nestale osobe. Što vas je nagnalo da odlučite pisati o zaboravljenom slučaju?
U romanima Roberta Galbraitha pokušavam svaki put osmisliti potpuno drukčiju radnju te sam već neko vrijeme planirala pisati o zaboravljenom slučaju. Teme koje roman problematizira, a koje uključuju gubitak, udaljenost i razdvajanje, jednostavno su se ovog puta činile ispravnima. Roman prati zaboravljeni slučaj doktorice koja je napustila svoju praksu na kraju radnog dana i otada je nitko više nikada nije vidio. Stoga se postavlja pitanje što joj se moglo dogoditi tijekom te kratke petominutne šetnje tijekom koje je trebala stići do puba i ondje se susresti s prijateljicom.
Roman također uključuje teme poput misticizma, vidovnjaštva i paranormalnog. Što vas je nagnalo da pišete o tim temama?
Iznimno me interesira uloga koju praznovjerje igra u životima ljudi pa sam istraživala ljudsku tendenciju da popunimo taj prostor vlastitim teorijama i nadama kada o nečemu nemamo mnogo spoznaja. Glavni istražitelj slučaja doživi slom i počne vjerovati da slučaj može riješiti oslanjajući se na okultne metode. Jedan od razloga zašto slučaj nikada nije bio riješen jest i to što je on ostavio velik nered za sobom. Ne mogu mnogo odati o samoj radnji, no istina je da se istražitelj oslanja na karte za tarot i astrologiju te da Strike i Robin nailaze na veoma neobičan snop bilješki.
Sada kada okvirno znamo o čemu je riječ u romanu „Nemirna krv“, zanima me koje ste druge teme bili voljni podrobnije istražiti u ovoj knjizi?
Jedna od glavnih tema ove knjige jest poniranje u dubinu promjenjive prirode feminizma, budući da je nestala doktorica bila strastvena feministica, i otkrivanje različitih pogleda na poimanje ženskog spola i onoga što se od njega očekuje. Robin u knjizi navršava trideset godina i počinje se suočavati s pitanjem hoće li ikada imati djecu. Ljudi oko nje počinju dobivati djecu te se ona kao žena suočava s mnogim izazovima unutar ove knjige – ona je najmlađa osoba u agenciji, no na određeno je razdoblje postavljena na rukovodeću poziciju te pritom biva nadređena muškarcima mnogo starijima od sebe koji vrlo vjerojatno misle da ona ne bi trebala voditi grupne sastanke. Zatim je tu i pitanje tko je ubio doktoricu. Znamo da u priči postoji serijski ubojica, baziran na serijskom ubojici iz stvarnog života Jerryju Brudosu, koji je bio aktivan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, dok je moj serijski ubojica bio aktivan u šezdesetima i sedamdesetima. Osim toga, roman razmatra i problematiku mržnje prema ženama, dvoličnosti i mizoginije. Još jedna od tema, koja me navodi na to da se osmjehujem jer mi se čini da ima dosta smiješnih aspekata sama u sebi, jest ta da dolazi do poprilične svađe između Strikea i Robin zbog toga što Strike postavlja određena očekivanja pred Robin isključivo na osnovi toga što je ona pripadnica ženskoga roda.
Razmotrimo malo i temu televizijske adaptacije pisanog serijala. Čini li vam se da je na vaše viđenje Strikeova lika i način na koji o njemu pišete utjecala interpretacija Toma Burkea u BBC-jevoj ekranizaciji?
To mi pitanje ljudi često postavlja budući da sam imala dovoljno sreće da su moja djela većinom ekranizirana, a najiskreniji je odgovor – ne. Ja i dalje kada pišem vidim svoju živopisnu verziju Strikea koju sam odavno stvorila u svojoj glavi. Vjerujem da mi Tom (Tom Burke koji igra ulogu Cormorana Strikea) i Holliday (Holliday Grainger koja igra ulogu Robin Ellacott) neće zamjeriti što to govorim jer su oboje mnogo ljepši od ljudi koje sam ja zamislila u svojoj glavi, no tako je to na televiziji. No Strikeov lik i dalje proizlazi s onog izvorišta u mojem umu odakle sam ga oduvijek stvarala. To ne utječe na činjenicu da obožavam ekranizaciju serije, a i sama sam uključena u njezino stvaranje kao producentica te sam vrlo ponosna s time što smo učinili.
Čini ste da ste uvijek na strani svoje junakinje. Robin je zaista prošla kroz mnogo toga, no i dalje se izlaže opasnosti kako bi pripomogla rješavanju slučajeva. Što Robin čini tako hrabrom?
Smatram da nije riječ o pitanju hrabrosti ako niste zaista prestrašeni. Ako ne osjećate strah, onda ustvari niste hrabri, zar ne? Kao i u prethodnom romanu „Smrtonosno bijelo“ tako i u ovome romanu „Nemirna krv“ nadam se da će čitatelji shvatiti da se Robin ustvari bori kako bi se vratila onoj verziji sebe koja je cijelo vrijeme ustvari trebala biti. Drugim riječima, ona je oduvijek planirala baviti se nečim nalik na ovo, no njezin je život bio preusmjeren jednim tragičnim događajem. Zato ja njezinu situaciju sagledavam kao da je izgubila pet godina – pet godina koje je provela sa svojim dečkom iz školskih dana za kojeg se poslije udala jer je to za nju predstavljalo sigurnu luku. Sada je promatramo kako se vrlo hrabro i kroz određena iskušenja vraća samoj sebi i onoj verziji sebe koja je trebala postati. Čini mi se da je Robin mnogo bolja detektivka nego što bih ja to ikada bila. No postoji i jedan dio mojeg životnog iskustva koje sam utkala u njezin lik. Biti prisiljen učiniti baš ono što te najviše straši – to je nešto što jako dobro razumijem.
Sada kad smo malo raspravili njihov poslovni odnos, preusmjerimo malo fokus i na njihov privatan odnos. Čitatelje zanima hoće li Robin i Strike ikada ući i u romantičan odnos?
Moj najiskreniji odgovor na to pitanje jest da smatram kako su oboje emotivno ranjene osobe. Robinina ranjivost ima poprilično očigledan uzrok koji je razotkriven već u trećoj knjizi kada priopći Strikeu što joj se zaista dogodilo – prošla je kroz veoma traumatično iskustvo koje je imalo veliki utjecaj na odnose u njezinu životu te njezin život generalno. Njegova je trauma naizgled veoma očigledna, ostao je bez noge, no smatram da je on i emotivno u rasulu te se u ovoj knjizi više osvrćem na njegovo djetinjstvo, i to vrlo neobično i poremećeno djetinjstvo. Stoga je moje stajalište da oboje moraju prvo malo emotivno zacijeliti prije nego li budu spremni – ili bolje rečeno prije nego li on bude spreman – imati onakav odnos kakav većina čitatelja želi. U ovoj knjizi oni zasigurno prave oveći korak naprijed u tom smislu.
Stječe se dojam da Strikea privlači drama. On ne voli da stvari idu glatko, voli se kretati težim putevima. Slažete li se s time?
Mislim da ste u pravu. Katkada je teško biti pokraj takvih ljudi, oni se ne žele skrasiti, voditi staložen život. Strike si postavlja vrlo teška pitanja vezana uz to što zaista želi. Primjerice, prisustvuje rođendanu jedne starice i prođe mu kroz glavu da nije siguran hoće li imati ikoga uz sebe ako doživi takvu dob. On primjećuje da postoji određena doze privlačnosti u staloženom životu, ali mislim da ga se iznimno boji jer nikada pred sobom nije imao primjer uspješnog međuljudskog odnosa na koji bi se ugledao. To je njegov problem.
U knjigama o Cormoranu Strikeu moguće je naići na mnoštvo glazbenih referencija. Imate li određenog glazbenika u glavi prije pisanja ili vam ideje za glazbene referencije dolaze kroz proces pisanja?
Za prethodna četiri romana vrijedilo je to da mi glazbene ideje sinu tijekom procesa pisanja. Budući da pišem vrlo sporo, proučim kakva je glazba bila popularna u to vrijeme i što je sviralo na radiju. No s ovom je knjigom bilo drukčije jer sam htjela lik doktorice prikazati što realnijim. Proučila sam koji su albumi izašli prije nego li je nestala 1974. godine. Tada je izašao Court and Spark, album Joni Mitchell. Prije nego li sam počela pisati ovu knjigu prije tri godine, rekla bih vam da volim Joni Mitchell i da posjedujem album Blue, koji valjda posjeduju svi, te da znam još neke druge pjesme. No sada mogu sa sigurnošću reći da sam postala opsjednuta Joni Mitchell. Posjedujem sve što je ikada snimila. Počela sam s albumom Court and Spark, a sada ih imam sve. To mi se prije nije dogodilo – da se nešto na što naiđem kroz proces pisanja pretvori u osobnu strast. No njezina se glazba uplela u stranice knjige i kroz proces pisanja o Margotinoj ljubavi prema Joni Mitchell i sama sam se potpuno zaljubila u Joni Mitchell.
Već ste rekli da Tom Burke i Holliday Grainger ne sliče likovima koje ste zamislili u svojoj mašti, no koliko na druge načine nalikuju na njih ili se pak razlikuju od likova u vašoj glavi i kako su se saživjeli s ulogama?
Oboje su od početka izvrsni. Obožavam ih promatrati. Vjerujem da obavljaju izvrstan posao. Na samom ekranu to jesu likovi koje sam ja zamislila u ekraniziranoj verziji. Oboje vrlo dobro razumiju svoje likove. Veličanstveni su u tim ulogama. Imala sam dovoljno sreće u životu promatrati snimanja i uvijek je fascinantno gledati izvrsne glumce kako rade svoj posao. Mislim da su oboje sami iskrojili svoje uloge i odveli moje likove na neko drukčije mjesto. Uživam u promatranju tog kreativnog procesa.
Koliko vas grad poput Londona nastavlja inspirirati i poticati na pisanje? To mi se čini kao izvrsna lokacija za krimić.
To je savršena lokacija o kojoj možete pisati. Nema tog pisca koji bi ikada mogao iscrpiti London kao izvor lokacijske inspiracije. To je grad koji je toliko prepun povijesnih slojeva i priča, od srednjovjekovnih ostataka do modernih nebodera, prepun skrivenih kutaka i zakutaka... Prilikom istraživanja lokacije za „Nemirnu krv“, dobro sam istražila Clerkenwell, posebice njegov mali dio po kojem je moja fikcionalna doktorica hodala onaj dan kad je nestala. Zatim sam i istražila mnogo o samom Clerkenwellu.
Volim taj proces istraživanja prilikom pisanja romana o Cormoranu Strikeu jer volim bolje upoznavati London.
