Nesporno je da se u Hrvatskoj kao i u drugim državama nekadašnje zajednice odvija određen oporavak stripa. No barem zasad nije izgledno da će on ponovo zauzeti ono mjesto koje je imao 70-ih i 80-ih godina. Bili su stripovi tada najveća vrata za bijeg od stvarnosti, nudili poistovjećivanje s najrazličitijim likovima, ali bio je to i autentični kulturni izražaj. Prođete li specijaliziranim web-stranicama ili posjetite strip-knjižare, još možete pronaći često i potpune kolekcije prvih nekoliko stotina brojeva Zagora, Texa, Alana Forda, pa i Velikog Bleka ili Komandanta Marka. Naklade su se, kunu se mnogi, mjerile u desecima i stotinama tisuća. Općenito se drži kako je sve počelo još ranije, samim opismenjavanjem nekadašnje Jugoslavije početkom 50-ih.
Tradicija Andrije Maurovića
S knjigama stigao je i strip, a vrlo brzo formiraju se i škole stripa, poglavito ona zagrebačka kao nastavljač tradicije Andrije Maurovića. Brojni su papirnati heroji na kojima smo odrastali danas tek predmet žudnje kolekcionara, neki su poput Asterixa i Taličnog Toma odnosno Luckyja Lukea preživjeli, a stigli su i neki novi. Legendarni naš strip crtač Stjepan Štef Bartolić ima objašnjenje zašto je strip bio tako popularan.
Današnji klinci imaju inflaciju sadržaja sa svih strana i iz svih medija pa je logično da se ne žele niti mogu fokusirati samo na jedan izbor, pogotovo ne na strip
– Nije bilo ničeg drugog. Nama ondašnjim klincima jedini sadržaj serviran s TV-a bio je petminutni animirani film u 19.15. Za sve ostalo morali smo se sami snaći. Stripovi su tu bili izuzetno atraktivni, svakako atraktivniji od knjiga, pa smo voljeli te likove jer ništa drugo nismo imali. Osim toga, te likove voljeli smo zato što su nam od ponuđenog u stripu bili najatraktivniji. U ponudi je bilo jako malo američke superherojštine, osim nešto malo u ono vrijeme izuzetno dosadnih Supermana i Batmana i gotovo ništa od Marvelove produkcije, Blek i Zagor bili su nam najbliže pojmu superheroja. Sjetimo se Bleka koji kod Saratoge naokolo nosi top i iz njega puca. Zagor je bio još uspješniji jer je kombinirao superherojski strip, imao je čak i kostim, s vesternom koji je tada, uz partizanske filmove, bio najpopularniji žanr – prisjeća se Bartolić.
Kolega novinar Vilim Cvok pasionirani je stripofil čija se ljubav prema ovoj posebnoj umjetnosti održala praktički kroz desetljeća.
– U svijet stripova uronio sam sredinom 70-ih s Tomom i Jerryjem, Mickeyem Mouseom, Popajem... pa sam nastavio kupujući Lunov Magnus strip i Zlatnu seriju, i to sva izdanja – Bleka, Zagora, Komandanta Marka... Nakon toga “navukao” sam se na Denisa, Stripoteku i Nippera, a odlučujuća da zauvijek ostanem zaljubljen u svijet stripova bila je pošiljka starijih bratića od 200-tinjak Stripoteka – otkriva Cvok motivaciju svoje strasti prema crtežu na papiru.
– U mom slučaju specifično je da grozno crtam, moj sedmogodišnji sin crta puno bolje od mene, pa me je svijet Princa Valijanta iz pera Harolda Fostera sasvim fascinirao. Dvorci, konji, brodovi... svaki detalj bio je predivan. Naravno, i moja generacija bila je zaljubljena u Alana Forda. To nismo čitali, nego “gutali”, a tko nije znao desetak Grunfovih dosjetki, nije imao što tražiti u društvu – prisjeća se novinar pa nastavlja s anegdotom u kojoj je većina njegovih prijatelja iz čarobnog svijeta stripova izašla s Alanom Fordom, njega je opčinio Hugo Pratt.
– Tog sam umjetnika prvi put pročitao u Strip artu, strip-reviji sarajevskog zaljubljenika u strip Ervina Rustemagića. Ne samo Corto Maltese, koji mi je najdraži strip junak, nego i Ana iz džungle, narednik Kirk, Pustinjski škorpioni... Uglavnom, većinu džeparca trošio sam na stripove koje sam potom posuđivao svakome tko me je pitao. Tako da mi gotovo ništa nije ostalo! Onda sam, puno godina kasnije, shvatio da Bookglobe i Stripagent izdaju strip-albume i da sve epizode razbacane u desecima stripoteka mogu imati na jednom mjestu. Nadovezala se Zagrebačka naklada s Princom Valijantom, a Fibru s hrpom remek-djela koja da i ne spominjem. I onda sam polako počeo stvarati svoju kolekciju stripova koja danas vrijedi nekoliko tisuća eura i koja je tek u začetku, barem se nadam – govori Cvok.
Doista, Fibra je možda i najrenomiranija izdavačka kuća danas u nas. Ovdje ćete pronaći probrane naslove s junacima koje će neki prepoznati upravo s ekrana, ali i neke kojih se sjećamo iz tog dobrog vremena poput Ripa Kirbyja. Odmah će nam Šunjić razbiti gotovo pa uobičajenu predrasudu.
Najdraži Opaki Džek
– Dobar dio strip-publike, barem što se Fibre tiče, čine muškarci u tridesetim godinama. No sve je veći porast broja čitateljica, također u tridesetim godinama, koje sve više kupuju i čitaju naša izdanja. Kada govorimo o mlađim generacijama, kod Fibre su to studenti ili dvadesetogodišnjaci, a njihove se navike ne razlikuju previše od starijih generacija, no starije generacije ipak gaje više simpatija prema klasicima poput, primjerice, Ripa Kirbyja – kaže Šunjić. Ulazak u mladu publiku kao i uvijek ključ je uspjeha.
– Danas kada kupujem stripove vidim da mlađe generacije, odrasle na Playstationu i videoigricama, uglavnom kupuju Zagora. Kada mi je sin napunio četiri godine, učlanio sam ga u knjižnicu i počeo sam mu čitati stripove – Asterixa, Luckyja Lukea... Sad obožava Zagora, a svaki tjedan pregledamo i nekoliko strip-albuma prikladnih za njegovu dob. Njegova zbirka broji već 30-ak stripova, a nedavno me iznenadio i poklonio mi meni najdraži strip koji ima počasno mjesto u mojoj kolekciji. Opakog Džeka, tajnog agenta koji se bori s drugim neprijateljski nastrojenim kolegama, nacrtao je na 38 stranica – opisuje Vilim Cvok kako je njegova ljubav prema stripu prešla i na sina.
– Današnji klinci imaju inflaciju sadržaja sa svih strana i medija pa je i logično da se ne mogu i ne žele fokusirati samo na jedan izbor, pogotovo ne strip jer, ako je nama strip bio atraktivniji od knjige, današnjim klincima atraktivnija je kompjutorska igra od stripa – objašnjava Stjepan Bartolić pa nastavlja kako bez obzira na to što na TV-u ili filmu klinci imaju priliku vidjeti razne junake koji se zatim pojave i u strip-ponudi, čitanost takvih stripova nije spektakularna.
– Razlog je tome u ogromnoj ponudi, bržem in-out ciklusu, kako u sferi popularnosti tako i u produkcijskom smislu, i na kraju u zastarjelosti stripa kao medija. Također postoji pomak u paradigmi konzumiranja sadržaja koji je daleko drastičniji nego u naše vrijeme. Čitajući knjigu ili strip, mi čitamo priču koju nam pripovjedač priča, najbolje što možemo jest poistovjetiti se s junakom priče koji je naš idol. U kompjutorskoj igri mi jesmo junak priče, imamo izbore djelovanja, sami aktivno djelujemo u borbama, imamo različite načine postizanja cilja i završavanja priče, koja uglavnom i nije toliko važna, i na kraju, ali ne i najmanje važno, možemo poginuti. Bezbroj puta. Zagor je mogao, OK, teoretski, poginuti samo jednom – kaže poznati hrvatski strip-crtač. Pogledamo li “preko bare”, vidjet ćemo ekspanziju stripa.
Prema nekim procjenama, američko je tržište stripa 2014. godine vrijedilo više od 800 milijuna dolara. Najveći distributer Diamond prodao je iste godine 90 milijuna kopija raznih stripova. Drži se da je za taj trend porasta, koji se ove godine čak i preokrenuo, najzaslužnija ekranizacija priča o stripovanim likovima. Može li se taj trend očekivati i u nas?
– Ne, kod nas će ljudi pohrliti u kino gledati film o superjunacima, ali rijetki će posegnuti i za stripom po kojem je taj isti film snimljen. Vjerojatno dio razloga leži u činjenici da je strip i dalje stigmatiziran kao bezvrijedan šund namijenjen djeci – misli Marko Šunjić, a slična je mišljenja i Stjepan Bartolić.
Klinci ‘kupuju’ televiziju
– Revival stripa u Americi svakako je vezan uz ekranizaciju prvenstveno Marvelovih strip-junaka. No taj je revival tiražno puno slabiji od zlatnih vremena stripa i posustat će s padanjem popularnosti takvih filmova. Mi smo malo tržište i kod nas je situacija takva da izuzetno mali broj ljudi čita (i ono bitnije: kupuje) stripove pa, ako i bude pojačanog interesa, on će se brojiti u nekoliko desetaka čitatelja više – smatra samoborski crtač.
– Fibra je imala nekoliko pokušaja stripova za mlade, u prvom redu mislim na Rat-mana, s kojim smo se pokušali probiti na kioscima, ali to nije baš slavno prošlo. Klinci kupuju ono što vide na televiziji, dakle poznate franšize poput Spider-Mana ili junake iz crtića poput Garfielda. Ali čini mi se da ih najviše privlače raznorazni magazini u kojima je strip manji dio sadržaja, koji redovito dolaze s nekakvom igračkicom kao “poklonom”, koja je u biti glavni motiv kupnje. Starija publika pak zna što želi, oni kupuju stripove koji ih zanimaju tematikom ili crtežom ili zbog autora, ili su u pitanju kolekcionari koji skupljaju određene edicije/junake i uredno kupuju svaki novi broj – kaže Marko Šunjić iz Fibre. Ostaje pitanje postoji li uopće nešto što današnju djecu privlači. Najpopularniji balkanski youtuberi imaju u nas ogromnu popularnost.
– Strip tu više nema što tražiti. Bilo kakvo osuvremenjivanje stripa je besmisleno. Strip je takav kakav jest, to ga čini onakvim kakvim ga volimo. Dolaze nove generacije i što god napravili u osuvremenjivanju, nikako ne možemo konkurirati CGI-ju ili kompjutorskim igrama. Ljudi koji čitaju strip na računalima, uglavnom naša generacija, ne čitaju suvremeniji strip, samo ga čitaju na suvremenijem mediju. Uglavnom jer je jeftinije. To je specifičan način pripovijedanja koji polako, ali sigurno odlazi u zaborav. Još neko vrijeme, koje doduše neće biti kratko, padat će mu popularnost i čitanost, a onda će imati malu ali vjernu publiku, kao jazz, koji nije u žiži najmanje 60 godina, ali ima malu, tvrdokornu, uglavnom intelektualnu publiku. Strip i knjige prvi su na odstrelu, zajedno s kazalištem, zatim slijedi film i TV, a onda, u konačnici, i konzumacija kompjutorskih igara kakvu danas poznajemo. Sve će to brutalno potaracati virtualna stvarnost – završava Štef Bartolić.
