Svaka je ljubav fatalna – ili to barem želimo vjerovati, potaknuti osobnim iskustvima, uspjesima i neuspjesima. No nažalost, ljubavi su najčešće predvidljive, od samih svojih početaka u ružičastim oblacima, s čvorom u želucu pa do kraja oblivenog suzama ili alkoholom. Upravo zbog tog sve je teže u sve većoj literarnoj produkciji pronaći dobar ljubavni roman, onaj koji nije banalan, onaj koji nije tek vješt marketinški trik poput famoznih “50 nijansi sive”, ili pak onaj koji nije tek špranca napisana po slavnijem uzoru. Tko ne vjeruje ovim tvrdnjama, neka se zapita: kada je zadnji put na stranicama neke knjige našao ljubav kojoj je vjerovao, “pročitao” junake u čijoj se koži mogao i sam zamisliti.
Za sve koji i dalje, ili unatoč svemu, vole pročitati dobar ljubavni roman, onaj koji ne podcjenjuje maštu, ali ni životno iskustvo čitatelj(ic)a, preporuka je “Kad bi ljubav bila jednostavna” Jill Mansell (Znanje, biblioteka Knjiga dostupna svima, urednica Danijela Žitković Rumbak, prijevod Morana Panjkota, 29,90 kuna). Autorica ovdje ne piše o fatalnim, već onim sasvim “običnim” ljubavima, i to o nekoliko parova raznih životnih dobi. I baš zato što nema ni najmanje želje da ispiše neki literarni “Titanic” uz koji se liju suze, ovo je roman koji nadilaze obično opuštanje u kišno nedjeljno poslijepodne. Njenim je junacima lako vjerovati, to su ljudi koji žive tu negdje oko nas i s nama dijele potrebu da vole i budu voljeni. Naoko, ništa mudro, ali baš zbog toga tako rijeko u najnovijoj literarnoj produkciji romana koji u prvom redu računaju na žensku publiku i gdje glavni junak mora biti onaj od kojeg gaćice padaju već na prvi pogled.
