Jedan od najboljih suvremenih danskih pisaca Kim Leine u Zagrebu je predstavio opsežni roman “Proroci fjorda Vječnost”. Roman je u sklopu projekta Europa iznutra i izvana objavio Hena com u prijevodu Miše Grundlera i pod uredničkom paskom Ane Hadžić koja je i prevela ovaj razgovor.
Vaš prvi roman bio je autobiografski. Koliko autobiografskog ima u “Prorocima fjorda Vječnost”?
Glavna je tema autobiografska, a to je sukob dviju kultura. Kroz taj sukob progovaram i o svom životu. Životni put glavnog junaka Mortena Falcka moj je životni put iako je Morten kao osoba potpuno drugačiji od mene. Želi sam da se taj izmišljeni lik sukobi sa stvarnim problemima s kojima sam se ja suočavao na Grenlandu.
Koliko su “Proroci fjorda Vječnost” čija se radnja odvija u prošlosti roman o današnjoj Danskoj i Grenlandu?
Grenland je bio danska kolonija od 1728. do 1953. godine. Od tad ima vlastiti parlament, ali njime još djelomično upravlja Danska. I danas postoji dosta konflikata koji vuku korijene iz vremena kolonizacije, jer nije potpuno jasno koje stvari u ovlasti Danaca, a koje pod Grenlanđanima. Zato se današnja situacija dobro može objasniti ako se piše o povijesti.
Vaš je glavni lik svećenik koji širi kršćanstvo. Otkud poznajete religije?
U Norveškoj sam živio kao Jehovin svjedok. Jako smo puno čitali Bibliju. Moj je problem s tim religijskim tekstovima to što sam znao da se približava sudnji dan, ali znao sam i da će me Jahve ubiti. Cijeli život bježim od Boga, ali također žudim za sigurnošću koju religija pruža, što mi je ostalo od mladosti. Mislim da je zanimljivo da je religija većini ljudi moralni temelj za život. Zato sam kroz lik Mortena Falcka htio pokazati da su svećenici bili jedini obrazovani ljudi koji su putovali na Grenland. Trebao sam čovjeka koji ima predznanje iz filozofije i duhovnosti i koji je na uzdignutom položaju, ali će na Grenlandu moralno pasti. Cijeli roman opisuje njegov pad kao čovjeka, što je slično onome što se i meni tamo dogodilo.
Vi ste na Grenlandu radili kao zdravstveni radnik. Je li to iskustvo izvor brutalnosti i fizičkog nasilja koje opisujete u romanu?
Radio sam kao medicinski tehničar u malim selima, ali više sam funkcionirao kao liječnik. Grenland je jako okrutan prostor. Puno se ljudi bavi lovom, puno se puca, klima je jako agresivna i to je mjesto gdje se puno ljudi fizički ozljeđuje i pati. Visok je i postotak samoubojstava i ubojstava. Iskoristio sam vlastito iskustvo kako bih taj roman mogao potpuno prenijeti čitatelju. Nadao sam se da moji opisi neće ući samo u čitateljevu glavu nego da će i dirnuti njihova srca, pa i želudac. Mislim da su neke teme koje otvaram u romanu bitne, ali mislim i da će se, ako ih opišem na brutalan način, dulje zadržati u mislima čitatelja.
Mislite li da se ljudi mogu podijeliti na dobre i zle?
Tolstoj u priču zna unijeti suosjećajnog lika s dobrim namjerama koji će nakon stotinjak stranica napraviti nešto neoprostivo. Takav je i Morten Falck. On je podvojen čovjek između religije i prirodnih znanosti i između sigurnog građanskog života u Danskoj i potpuno divljeg života na Grenlandu. Podvojen je i između moralnog života i seksualne požude. To ga istovremeno čini i dobrim i lošim čovjekom.
Roman je u Danskoj bio hit. Kako su Danci reagirali na spominjanje vlastite kolonijalne prošlosti?
Dobro, jer su Danci mazohisti. Ali to ih je i istovremeno ljutilo. Danci priznaju da su se loše odnosili prema Grenlandu, ali opet ne toliko loše koliko Englezi prema svojim kolonijama. Mislim da je knjiga postala toliko popularna djelomično i zbog tog osjećaja krivnje.
Biste li se sada kao uspješan pisac vratili živjeti na Grenland?
Ne vjerujem da bi bilo dobro za mene da se vratim na mjesto zločina. Nešto me vuče tamo, ali me privatni i profesionalni život vežu uz Dansku.
Gdje ste naučili pisati?
Čitao sam od najranijeg djetinjstva, “Rat i mir” pročitao sam s četrnaest godina. Čitao sam i Kiplinga i želio biti dio tog društva. U tridesetima sam počeo pisati pa sam napisao dvije-tri knjige koje su bile prilično loše. Nakon toga imao sam psihički slom i postao ovisnik o drogama. Kada sam se nakon svega vratio u Dansku, odjednom sam propisao. Prva knjiga koju sam napisao bila je autobiografska. Tu sam otkrio o čemu želim i kako želim pisati što sam iskoristio za sva ostala djela. Strašno je teško biti iskren, a kada jednom otkriješ tu iskrenost u sebi, ne moraš čak ni tehnički savršeno pisati, ali pisat ćeš dobro i knjiga će nastati sama od sebe.
Je li takvo iskreno pisanje opasno?
Nije. To je oslobađajuće i za mene i za moju okolinu. Rukopis romana dao sam bivšoj ženi koja mi je rekla da ga slobodno mogu objaviti. Bilo mi je bitno njeno odobrenje. Teško mi je bilo kod prve knjige kada sam morao ići na druženja s publikom jer ne volim eksponiranost. Ali, dok sam pisao, ništa mi nije teško padalo jer sam bio sam na kompjutoru.
Ovaj se fura uzgledim na Marasa