Irena Lukšić godinama uređuje biblioteku Na tragu klasika, a nedavno je za Disput i Hrvatsko filološko društvo osmislila knjigu “Blagovati na tragu klasika”. Iako u knjizi ima i recepata, to nipošto nije još jedna u nizu pomodarskih hrvatskih kuharica, nego zbirka esejističkih poslastica koja je udružila literaturu i hedonizam. Stoga i ne začuđuje da je prvo predstavljanje održano u varaždinskom Palatinu, a potom i u karlovačkoj knjižnici. Zašto u knjizi nema hrvatskih pisaca?
– Razmišljala sam i još razmišljam o kuharici koju su ispisali hrvatski pisci. Poznato je da su neki autori složili vlastite gastronomske knjige (V. Barbieri, I. Mandić, I. Prtenjača...), neki su opjevali uživanje u hrani (Arsen Dedić), a zamalo svaki prozaik nosi nešto hrane i pića u svojim djelima kao poveznicu sa životom. Kuharska knjiga ne može biti samo popis jela s receptima iz nekog djela, opusa ili niza djela. Mora imati svoju “priču”, svoju vezu s izvučenim jelima, svoj smisao – kaže Irena Lukšić, koja od hrvatskih autora najbolje poznaje opus Dragojle Jarnević, pa ipak razmišlja o kuharici iz njena vremena, dakle iz druge polovice 19. stoljeća.
Meni osobno najdraža knjiga takvog tipa je \"Kao voda za čokoladu\".