Ako postoji kakva nevolja s grupom Green Day, ona nije samo u ideološki sumnjivom paketu – u lažnom ljevičarstvu ili u činjenici da se prodaju pod etiketom ‘punk’, a zvuče kao marketinški proizvod od milijun dolara. Je li riječ o autentičnim punkerima postaje još manje važno u svjetlu činjenice da u najzanimljivijim dijelovima diskografije, poput folkom obojenog Warning ili rock-opere American Idiot, kalifornijska ekipa donekle odstupa od zadane pankerske matrice.
Kao što svjedoči i novi album Uno!, pravi problem danas već sredovječnog Billyja Joea Armstronga i ekipe leži u manjku autorske raspoznatljivosti, u svjetonazorskoj skučenosti te spoznaji da prečesto ostavljaju dojam hollywoodski plastične verzije Buzzcocksa, ili The Clash, ili kojeg već izvođača u danom trenutku smatraju pogodnim za eksploataciju. Nedavno su otkrili Franz Ferdinand i Iana Duryja pa je Uno! (deveti studijski projekt u karijeri) oplemenjen postnovovalnom estetikom u zaraznom singlu „Kill The DJ“ – njihovu pokušaju da, kako sami kažu, ‘'načine nešto plesno, a da se pritom ne pretvore u dance bend'’.
Da stvar bude još bolja, pjesma je izvrsna, a ujedno i vrhunac sasvim prosječnog (iako vješto odsviranog) albuma nakrcanog energičnom i pretežno neraspoznatljivom gitarističkom glazbom kakvu svijet od njih i očekuje. Uno! je prvi dio studijske trilogije najavljene za sljedeća četiri mjeseca; pogodili ste, preostala dva zvat će se Dos! i Tre!. Doista, za osmisliti i izvesti komad ovako rutinske "radio friendly" glazbe nije potrebno više od nekoliko dana.
