Počinje vrtnjom, toliko brzom da i ne vidim, rukom koja ovlaš zgrabi. Tankim nitima koje se namataju u sramežljivo rumeni oblak veći od moje glave. Pruža mi ga iz svoje ruke moj susjed, moj slučajni djed koji kaže mojoj mami, koji kaže Antonijinoj mami, ostavite djevojčice sa mnom, ja ću ih pričuvati. Radnim danom naše se majke naslanjaju na njegovu pomoć kao naše tri kuće jedna na drugu. Ruke mu mirišu na sapun, čiste su i glatke kao istina. Penjem se na prste, glava mi nestaje u oblaku šećerne vune.
Antonija je rekla da se više neće igrati sa mnom u tvojoj konobi, kažem. Ne mora, odgovara.
U konobi su dvije bačve pomodrjele od vina, u konobi je suhi miris zemlje, u konobi su i knjige i igračke i lopta na najgornjoj polici, uvijek na najgornjoj polici. Svaki dan je spuštaju, moj slučajni djed i Antonija. Odrasle ruke ispod pazuha, nekoliko brzih okreta, Antonijin vrisak i njezine ručice koje se pružaju visoko prema tom plastičnom suncu. Svaki dan, ruke i pazusi, stopala koje se odvajaju od tamne zemlje, vrisak i let u visinu. Svaki dan spuštaju loptu, ali zašto je stalno gore vraća?
Šećerna vuna otapa se na jeziku, slador sporo mili niz grlo. Iako bezuba, strašna je zamka jezika u koju je uhvaćena.
Naljutila sam se na nju, kažem. S razlogom, odgovara.
Antonija miriše na nemir dok pred kućom iz grla izvlači riječi. Tanke kao niti, namata ih sporo oko nevidljivog središta, sa svakim krugom propada sve dublje u mrklu zemlju. Što je bilo, pitam dok objema rukama grabim betonski zidić pod nama da i mene ne povuče. Antonija zastaje ledena od šutnje. Beton je mlak, gorko sunce iznad nas vrela je nula koja nas se sprema poništiti, ali nije to ono što me peče.
Rekla sam joj: on mi je kao djed. Istina, da si moja, ne bi mi više značila, odgovara.
Uzima me za ruku i vodi dublje u park. Razišao se gotovo sasvim ružičasti oblak, namotale su se šećerne niti, zarobile mi prste, što ako mi zalijepe i grlo?
Rekla sam joj: bila sam tamo s tobom. Istina, potvrđuje.
Rekla sam joj: da to nikom više nisi rekla. Dobro si joj savjetovala.
Na park se spušta rani sirovi mrak, vrhovi stabala umočeni su u ranjeno nebo. On me pogladi po obrazu i šapne. Položi mi ruku na leđa i usmjeri me prema izlazu. Mama. Na kapiji mama. Kičma viče trči. Koljeno ispred koljena, lakat natrag, lakat naprijed. U uhu šumi njegov šapat. Ruke ispod pazuha kada je previsoko. Tako se mala stopala odvajaju od zemlje. Podlaktica provučena ispod oba pazuha, cijeli dlan između nogu. Grabežljivi, ljepljivi prsti. Mirišu na sapun i grijeh. Tako se Antonijina bedra odvajaju jedno od drugog.
Noga ispred noge, sve brže, tako noge preskaču daljinu. Mama se spušta prema zemlji, dočekuje me otvorena kao kuća. Ljepljivi su mi prsti, mama. Još ga čujem kako mi šapće: Ali tebe nikad nisam dirao.
