Te godine, vrelo i dugotrajno ljeto zagospodarilo je gradom, ljudima i prirodom. Nebesko se plavetnilo zamutilo od silne vreline, kao da su se svi zemaljski pušači sklonili u visine i sada tamo, bez zabrane, uživaju u svojoj «čik-pauzi».
Naročito je taj toplinski val bio snažan u podne i u prvim satima poslije, kada su ulice, trgovi i parkovi opustjeli, a ljudi tražili sjenu i osvježenje.
Gospodin Tonček u to se vrijeme poput sultana zavalio u svoj krevet. I njemu je bilo vruće, ali on je ljetnu vrućinu prihvaćao kao nešto sasvim normalno. Njegov jednosobni stan u visokom prizemlju zgrade smještene u jednom od gusto naseljenih zagrebačkih kvartova bio je u vječnoj sjeni koju je stvaralo drveće u parku ispred i Tonček je time bio zadovoljan. I inače, Tonček je bio poseban čovjek. Najvažnija stvar za njega bila je točnost. Zato je i ručao točno u podne, što je bio običaj iz davnih dana njegove mladosti.
Svaki put kada bi grički top cijelom gradu dao do znanja da je polovica još jednog dana nepovratno nestala, na stolu u njegovoj kuhinji bio je postavljen tanjur s jelom. S obzirom na svoj status 20-godišnjeg udovca, Tonček je kuhao sam i gotovo se usavršio u tom poslu. Kako je sve u njegovu životu teklo prema strogo određenom vremenu, tako je i svoj ručak počinjao pripremati točno u deset sati ujutro da bi već u podne obavio ritual objedovanja. I toga dana slatko je pojeo saft s pužekima, jelo koje je obožavao.
Prema ustaljenoj navici popio je i svoj musolini, izmiješavši ga prije toga žlicom tako dobro da se piće zapjenilo bogatom bijelom pjenom. Odložio je zatim tanjur u sudoper. I čašu također. Pranje posuđa bilo je nešto što je zaista mrzio i uvijek je taj posao odgađao.
Obrisao je stol i poput pravog čuvara krenuo u podnevni pregled svojih tridesetak ura, da vidi, nije li (ne daj Bože) koja zastala. Nakon obavljenog posla, točno u trinaest sati, smjestio se u krevet na svoj podnevni odmor.
Tonček je pripadao dobrostojećoj purgerskoj obitelji koju je uništila famozna nacionalizacija pedesetih godina prošlog stoljeća.
Nerado se toga sjećao i sada je živio od svoje mirovine, kojom je, na čudo svih poznatih, bio zadovoljan. Imao je lijep zanat i pošteno je odradio svoje godine do pune mirovine. No, neizbrisiv je trag na njega ostavilo djetinjstvo i izuzetno strogi otac, koji je svojim srebrnim džepnim satom mjerio vrijeme svakog ukućanina.
– Eh, da ja imam vuricu, taj ne bi pušil lulicu – ogorčeno bi prišapnuo Tonček starijem bratu.
– Daj, prestani! Hočeš da te čuje. Kad nas raspali bičem po dupetu, onda buš dobil’ flisku još i od mene. Navek nadrapamo zbog tvojeg blebetanja.
– Joj, Jura, ali ja ne znam kaj je njemu. Kak’ to tatek misli, da se voda u kantu more napumpati do vrha za minutu. Kaj to on sam ne proba?
– Čkomi, bedak! Viš’ da nas gleda. Brže pumpaj tu vodu da napunimo kante. Dobro znaš, kaj on veli, moraš poslušati i bok!
Tako je u znaku kontrole vremena teklo i vrijeme njegova odrastanja. Prošlo je djetinjstvo, školovanje, rat. Tonček je postao svoj čovjek. Zaposlio se u velikom poduzeću i osnovao obitelj. Ali sat i njegovo značenje ostali su urezani u sjećanju...
– Rodila si se točno u tri sata u noći – pričao je kasnije svojoj kćeri Marini. Bio je nježan i pažljiv otac i sa svojom je „curicom“ provodio svaki trenutak slobodnog vremena. A u društvu bi također isticao njemu toliko važnu činjenicu:
– Ja se dižem točno u 5 sati. Ni sekundu posle!
Ustajanje, odlazak na posao, dolazak kući, obroci, svi su znali za tu njegovu opsesiju, kao i za ljubav prema urama. I tako su se one tijekom godina počele sakupljati u kući.
Prva je bila velika bijela vekerica koja je zvonila svakog jutra pet minuta prije pet sati. Zatim su kumovi poklonili žuti zidni sat koji je kuckao na kuhinjskom zidu…
Jednog dana, njegova Mici, gospođa u ranim pedesetima, gotovo mu je sramežljivo prišapnula:
– Mižulek moj, malo sam si prišparala od onoga, znaš, one novce kaj si dobil’ za prekovremeni. A mi smo još prije dva meseca u Ilici gledali onu starinsku vuricu koja ti se jako dopala. I kak’ je danas tvoj rođendan, ona je tu, tebi za poklon. Zacrvenjela se od iščekivanja. Hoće li biti zadovoljan, ili će prigovoriti zbog rastrošnosti.
Tonček, odnosno njezin Mižulek, kako ga je uvijek zvala, bio je izvrstan glumac. Svaki je događaj znao podići na odgovarajuću razinu. Zato je i sada, glumeći iznenađenje, sklopio ruke:
– Mici moja, slatki moj mali hempek! Kak’ si ti to lepo zmislila! Je, nema se kaj reči, ti si najbolja gazdarica. Viš’ na, ti si mogla sebi nekaj kupiti, a ipak si mislila na moju vuricu.
Zagrlio je svoju ženu i poljubio je u čelo. Onda je zastao. Vragolasti sjaj zaigrao je u očima.
– Mici, evo ti pusa, prava, znaš ona filmska. Objema rukama nježno je privio k sebi.
Mici se otimala. Ta bila je ona već gospođa u zrelim godinama i uskoro će postati baka.
Ali ljubav ne pita za godine, napokon je pomislila prepustivši se muževu zagrljaju.
Kad su se valovi nježnosti odnjihali u nepovrat, Mici se svojim toplim smeđim očima zagledala u muža: – Znaš Tonček, kad ova vurica prestane kucati, i moje srce bu prestalo. A mi smo se jedan drugom zakleli da bumo skup’ prešli na onaj svet, kaj ne? Zato dobro pazi kak’ ova vurica kuca. Tonček se gotovo naježio od ovih riječi.
– No, kakve su te to gluposti spopale? Vi žene, tri dana ste starije od vraga!
Ipak, od tada je za svaki slučaj dobro pazio na tu uru. Redovito ju je glancao i uštimavao.
Desetak godina kasnije Micina je ura počela zastajkivati. Jednog proljetnog dana je stala, baš kao i Micino dobro srce.
Na sam dan ženina pogreba Tonček je rano ujutro iskoristio vrijeme i odjurio uraru, da spasi što se spasiti da.
Za tri dana, ura je opet kuckala na polici regala, preko puta Tončekova kreveta.
Oh, kako je samo svojim kuckanjem podsjećala Tončeka da je živ. I te kako živ.
Pa da, zakaj ne? Život ide dalje. Čast mrtvima, njih ne bumo zaboravili, ali...
Pomno je pazio na svoj izgled, pogotovo sada, kad je postao udovac. I inače je bio dopadljiva izgleda, prepun raznih viceva, a povrh svega, lijepo je pjevao prateći se gitarom.
Nije se moglo reći da je tražio neku ozbiljnu vezu. Sve je to za njega bila tek neka vrsta samodokazivanja.
Volio je laskati ženama, a one bi ga, očarane njegovim lijepim riječima i šarmom, često nagradile ponekom novom uricom, znajući za tu njegovu neobičnu strast.
No usprkos društvenosti, u svojem je stanu volio biti sam i uz pratnju gitare zapjevati pjesme svoje mladosti.
– Moja kućica, moja slobodica. Ja imam pravo na svoj život i niko mi se ne bu mešal u njega – običavao je govoriti kad bi ga prijatelji zadirkivali zbog takvog načina života.
Tako je i ovog ranog poslijepodneva promatrao svoje ure. Tiktakale su složno i remetile tišinu njegova doma. Bilo ih je posvuda. Na policama, komodi, regalu, na televizoru i zidovima. Bili su Tončekovo svakodnevno društvo. Tončekovo bogatstvo, život...
Odjednom se sjetio svoje omiljele pjesme, ustao iz kreveta i uzeo gitaru. Uskoro su se ugodni zvuci raširili cijelim stanom, a uz njih su tekle sviračeve misli...
– Eh, Mici, kak’ si bila zgodna! Sječaš se kak sam ti nježno popeval «Tri palme na otoku sreće»? Samo za tebe, Mici, ja sam onda popeval. Viš’ ti kak’ život zna biti kurva. Zakaj si morala tak’ brzo otići? Sve ove godine kak’ tebe nema, naša mi Marina hoće pomoći. Ali sve dosad, nisam joj dal. Kak’ bi sirota, itak’ ima dost’ svojega posla.
Kaj misliš, mora i zarađivati i doma delati, a od svojih dečki nema baš nikakve koristi. A, evo, sad kad mi posel više ne ide od ruke, dozvolil sam da mi dojde nekaj napraviti.
Moraš priznati, tebi je ipak bilo lakše. Bila si doma. Je da smo skromnije živeli, ali imala si svoj mir, a i ja sam ti pomagal.
A druge ženske, joj, Mici, priznam, bilo ih je pun koš, ali nijednoj nisam dopustil da mi se preveč približi. Samo mi se jedna nekak’ prišmajhlala, ali kad je štela zagospodariti u našem stanu i premetati moje vurice, ja sam rekel sam sebi:
Tonček, stop! Kvragu i babe. Kad si dvadeset let bil sam, možeš i do kraja.
Mici moja, mene ti u zadnje vreme jako stiska u prsima, a u glavi mi zuji sto bumbara. Jako sam ti umoran, Mici. Nekak, svega mi je dost...
A Marini ne bi štel ništ govoriti, da se dete ne brine. Zato se borim i hrabrim samoga sebe.
I da znaš, ona tvoja vurica ide, ide još navek. Glancam je svaki dan. Posebno nju, jer ona je tvoj dar. I pazim da ne stane. Mici, znaš...
Tonček je odjednom zastao s osjećajem strašne težine i boli u prsima i od čuđenja raširio oči. Pozlaćena ura baroknog stila nekako je čudno zakucala i zasjala, kao da je Tončeku davala neki znak. Vrtjela se, micala svojim svinutim, pozlaćenim nožicama, a zatim se naklonila poput balerine na kraju svoje plesne točke i počela zaustavljati kazaljke.
– Joj, Mici, naša vurica hoće stati – užasnuto je zavapio.
– ‘Ajde, vurica, lepa moja, daj, samo ti kuckaj, kaj god glasnije moreš. Bumo mi našoj Mici skup zapopevali...
Na visoko položenim jastucima više je sjedio nego ležao stari, sijedi gospodin.
Kratke bijele hlače i čista bijela potkošulja odavale su urednog čovjeka, usprkos njegovim poodmaklim godinama.
U rukama je čvrsto stezao crnu gitaru, a na usnama je ostala posljednja rečenica upućena... baroknoj urici. Začuđen pogled bio je uperen u pozlaćenu ljubimicu koja je nijema stajala na glavnoj polici regala.
Jedna se zraka sunca probila kroz granje drveća i prodrla u Tončekovu sobu. Zaustavila se na baroknoj urici. Ova je bljesnula i njezin je sjaj pomilovao starčevo hladno čelo.
Dvadeset devet ura tjeralo je trenutke vrelog ljetnog poslijepodneva u vječnost.•
www.vecernji.hr/kratkaprica
Autorica je rođena 1. 5. 1950. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi i stvara. Sklonost pisanoj riječi pokazuje već u osnovnoj školi i tijekom daljnjeg školovanja. Piše poeziju na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom dijalektu – zagrebački urbani kajkavski i varaždinski idiom. Uspješno sudjeluje na pjesničkim natječajima diljem Hrvatske, Pjesme je objavila u više od 50 zbornika, te u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj. Pjesme objavljuje i na Webstil portalu, portalu časopisa Kvaka i na Facebooku, u grupi Moj Zagreb. Objavila je sljedeće zbirke poezije: Za moju dušu, 2002. Trenuci sjećanja, 2004., Osmijesi srca,2005., Zagrebački vez, 2008., Zavuzlane senje, 2011.
Ljupka priča! Iako se ne mogu oteti dojmu da sam je već negdje pročitala i to nekoliko puta...