Sjećam se kako sam zastala pored kalendara i pomislila, zašto ne, poslat ću joj čestitku za rođendan, iako se nismo prilikom zadnjeg susreta baš lijepo rastale. Ne želim svesti naše prijateljstvo na onih nekoliko oporih rečenica. Ne želim pamtiti Martu po tom zadnjem susretu, ali ne mogu ni uljepšavati stvari.
Uz čestitku sam joj napisala i priču o našem prijateljstvu, možda je ipak nešto zaboravila.
Nas dvije smo najprije smo izgubile drage ljude, a onda i jedna drugu. Sve ono što smo prešutjele, vrištalo je: “Nikad više!”
Nema toga ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine našeg prijateljstva.
Sad mi je drago što sam joj čestitala pedeseti rođendan i podsjetila na djetinjstvo.
Posljednjih smo se godina viđale rijetko, od rođendana do rođendana.
Prije dvije godine, u listopadu, na terasi okrenutoj zapadu, nisam ništa slutila, nisam primijetila znakove.
Bila je gruba i stalno me sjekla optužbama i na kraju sam sama sebi rekla, više ne želim vidjeti Martu, ona je za mene mrtva. Da mi je tada barem nešto rekla o novim tabletama!
Ipak, bilo je dobro što sam joj poslala čestitku.
Znam da se njoj ne bi svidjelo ovo što sada pišem i bila bi ljuta kada bi nekim čudom mogla saznati da će ovo čitati nepoznati ljudi.
Ona je voljela znati kako drugi žive, ali svoj je život držala podalje od svih.
Znala je reći da njoj ne trebaju ni reflektori, ni publika, a ni rame za plakanje da bi riješila problem. Marta je bila racionalna i praktična. Nikada joj se moje priče nisu svidjele zbog pretjeranog analiziranja i traženja opravdanja za neke ljudske postupke.
Teško je napisati priču o njoj i, kako god započnem, bit će blizu stereotipa svih poznatih priča, o prijateljici, o samohranoj majci ili profesorici književnosti.
Marta je imala ono “nešto”, čime je poput magneta privlačila ljude i bilo ju je lako voljeti.
Uvijek je bila mirna, pouzdana i što je najvažnije znala je slušati.
Zbog svoje vitkosti i načina odijevanja dugo je zadržala mladalački izgled.
Kratka crna kosa, crveni ruž na usnama, grleni smijeh i jamica na licu, u trenu bi osvojili sugovornika.
Naočale je držala u rukama, kao da se nalazi pred studentima i ne zna kamo bi ih odložila. Imala je toplinu u očima koju su ljudi voljeli. Imala je ključ kojim je otvarala ljudsku dušu. Uvijek je bila okružena prijateljima i, dok bih ja strpljivo čekala, ona je obično morala „još samo nešto” nekome reći. Ne želim koristiti fraze, ali uvijek je bila zdrava i puna života.
Bila je dobro organizirana, provjeravala je i zapisivala kada nešto počinje i koliko traje. Kod nje nije moglo biti praznog hoda i gubljenja vremena.
Ustajala je još za mraka, na zvuk i trčala po rasporedu predavanja. Brzo i intenzivno je živjela. Htjela je sve znati, sve vidjeti, sve čuti. Žmirkala je i smiješila se očima, kada mi je govorila što sve još mora učiniti i da prije velikog odlaska treba temeljito pospremiti sve za sobom. Bila je duhovita na svoj peckavi način.
Sada mi se čini da je oduvijek bila pored mene. Sjedile smo u istoj klupi, rješavale matematičke i životne jednadžbe, širile krugove znanja i prijatelja od gimnazijskih do studentskih dana pa sve do toga dana.
Bila je deset godina u lošem braku iz kojega je teškom mukom izašla s osmogodišnjom kćeri. Preselila se k majci. Tri žene u jednosobnom stanu, dvije majke i dvije kćeri.
Strpljivo je čekala da ozdravi najprije brat, pa mama. Nisu ozdravili. Takvu sam Martu znala i takvu sam Martu željela sačuvati u sjećanju.
Prva subota u listopadu, moj rođendan, toplo bablje ljeto i naš posljednji susret.
Bilo je negdje oko tri sata i popodnevno sunce nam se uvlačilo u oči, grijalo nas, obrazi se rumenili ne samo od topline sunca već i od crnog vina.
Od zadnjeg susreta smo obje dobile najmanje desetak suvišnih kilograma, povećanu dioptriju naočala i već vidljivu, finu mrežu bora na licu. Bio je to dar zlatnih pedesetih, ipak smijale smo se jer smo još uvijek bez zubnih proteza i pomagala za hodanje.
Promatrala sam njezine usporene pokrete kada je odlagala crveni kaput, otvarala torbu i uzimala naočale za čitanje. Imala je male, gotovo dječje ruke s kratko podrezanim noktima. Nikada nije lakirala nokte, kako je govorila, iz praktičnih razloga. Sve je radila tiho, polako i promišljeno. Martu voli sunce na mojoj terasi i njezina koža blista. U oči se uvlače oblaci, lišće, kapljice vode, latice crvene ruže penjačice.
Na trenutak smo se zaboravile i opet bile one mlade, glasne žene od prije tridesetak godina.
Uklonila je pramen kose s čela i uputila mi dug, pronicavi pogled.
– Koliko imaš tableta u torbi?
– Dobro si me podsjetila, nisam danas nakapala oči, a ove za snižavanje tlaka sad ne smijem zbog vina.
Uz drugu čašu Marta je već zalila prste i onako ih crvene, ljepljive vukla po stolnjaku. Neuspješno ih je brisala suhom papirnatom maramicom. Ostao je krvavi trag na bijelom stolnjaku.
Sve žešće je izvlačila neke uspomene koje sam željela zaboraviti.
Mislila sam neću dozvoliti da mi pokvari ovaj dan, ne želim se uzrujavati, ipak, uznemirila me je njezina razdražljivost i očigledno neprijateljstvo
Redala je sličice iz mog života, bez imalo namjere da bude obzirna. Birala je mjesta gdje sam najranjivija i otvoreno mi se rugala. Nikada ranije nisam osjetila takvu ironiju u njezinu glasu. Što se dogodilo s Martinim poslovičnim razumijevanjem, s njezinim mirom, tolerancijom?
Progledala sam nakon toliko godina. Nikada me nije cijenila, zato je bila takva. Vino je otvorilo sve kanale, više nije bila tako obzirna i suosjećajna.
Postala je gruba, a mislila sam da je uvijek bila na mojoj strani.
– Nikada neću zaboraviti tu sliku. Znaš ono kad si radila preko student-servisa, sjećaš se u tvornici na Žitnjaku? Žuriš na posao, a imala si toliko posla u kući s djetetom, mužem i kućom da si uvijek kasnila. Na tramvajskoj stanici vadiš iz torbe ogledalo i šminkaš se. U žurbi ti šminka prelazi rubove usnica. Izgledalo mi je kao u Fellinijevu filmu i mislila sam, ako je tako u braku, nikada se neću udati.
Kreštavo se smijala.
Zamišljam tu sliku, kako sam ja to mogla zaboraviti i zašto mi baš sada govori. Zaboljelo me. Otpila sam gutljaj vina. Vino mi je isti čas postalo kiselo, stresla sam se, bila sam na rubu plača.
Ali Marta ne odustaje, odlučila me isjeckati na komadiće i napraviti od mene otirač.
– A onaj tvoj staromodni kaput !? Koliko si imala godina, osamnaest, je l’ tako? Kako si bila smiješna u dugom, plavom kaputu s umjetnim krznom oko vrata i rukava. Bila si u njemu kao okrugla, ruska babuška. I molim te, zašto si uvijek vukla nekakve rezervne cipele sa sobom?
Zašto je toliko gnjevna i zašto pokazuje toliko neprijateljstvo?
Vidjela sam se odmah u tom nevješto sklepanom, staromodnom kaputu i s rezervnim cipelama u vrećici.
Zašto sam vukla te cipele u vrećici ?
– Sjećaš se one Zdenke, koja je s nama bila na praktikumima, znaš kako je sumanuto vodila bilješke na predavanju? Mislim da je zapisala i kad je profesor kihnuo i ispuhao nos u maramicu. E, vidiš ona ti je ubrzo nakon što je dobila posao završila na psihijatriji. Nikada više nije radila u školi. A bila je jako fina i zgodna cura, Terezi je sličila.
Ali što ja tebi pričam, pa ti znaš bolje od mene kako je to, i ti si mjesec dana pred maturu završila na psihijatriji?
Sad je Marta već siktala i izlijevala žuč na mene. Vidjela sam njezinu razmazanu šminku na iscerenim usnicama.
– Pisala si maturalnu radnju tamo u onom bolničkom podrumu, među onim jadnim ženama. Okružile su te i pratile svaki pokret ruke. Sigurno su mislile da si jedna od njih, jedva sam te izvukla iz podruma bolnice.
Smračilo mi se pred očima. Zašto to izvlači i još uživa u tome!
– Znaš dobro kako sam dospjela tamo. Što sam mogla? Znaš kakva je bila školska doktorica?
Dobro se sjećam prenatrpane sobe u podrumu psihijatrije, u bolnici u koju me poslala školska doktorica zbog bolova u leđima. Kako bih mogla to zaboraviti, godinama je to bila moja noćna mora. Nesretne žene, mlade, stare, raščupane, siva i izobličena izraza lica, neartikulirano su mi nešto uporno ponavljale nagurane iznad mog uzglavlja. Budila sam se bez zraka, u znoju, mokrog jastuka i slijepljene kose. Sve sam to željela zaboraviti.
A onda me prostrijelila ledenim pogledom i unijela mi se u lice. – Na pogreb mom bratu nisi nikako stigla? Nikada me nisi pitala kako sam to preživjela – glas se lomio, raspadao u neartikulirane krhotine koje su se zabijale u moju kožu.
Puno puta smo o tome razgovarale. Te zime je zapao duboki snijeg, danima je puhao sjeverac, a ja sam cijeli mjesec ležala u bolnici i čuvala trudnoću.
Tišina je polegla između nas. Gusta, teška, crna. Nije bilo riječi kojom bih ublažila Martin gnjev.
– Kako ti je mama ? – pitam tek toliko da omekšam tišinu.
Marta je sagnula glavu i dugo tražila prvu riječ na dnu prazne čaše.
– Gotovo je nepokretna i na inzulinu. Dižem je iz kreveta nekoliko puta na dan, premještam, vučem u kadu, kupam, presvlačim. Sve je na meni, a i mene čeka operacija. Sestra dođe samo u goste i ode. Najviše dva tjedna izdrži.
Stalno kasnim na posao. Nitko mi ništa ne govori, ali svaki put vidim da im pogled završi na zidnom satu. Ne mogu svima objašnjavati kako mama sporo jede i da moram čekati da bih joj dala inzulin. Sve joj ujutro moram pripremiti da joj bude pri ruci.
Uvukla je ramena, zagledala se u svoje prste i zašutjela.
– Tražim dom za nju, ne mogu više, vjeruj, ne mogu, ali ona to nikako ne želi – briznula je u plač. Slomila se.
Marta je postala tako sitna i tako lomljiva da sam je htjela pokriti rukama. Prebacila sam crveni kaput preko njezinih ramena jer je od sunca ostao samo odsjaj u prozoru susjedne kuće.
Šutjele smo neko vrijeme.
Ustala je, obrisala suze dlanom, presjekla me ledenim pogledom i uperila u mene prst.
U tih nekoliko rečenica istresla je svu gorčinu koju je godinama nakupila. Sad gleda Martu drugim očima. Bila je uzrujana i ozlojeđena, nesretna žena.
– Ti, naravno, nemaš pojma o tome! Ti ne znaš kroz što prolazim! Svi su oko tebe i ispunjavaju ti sve želje! Razmazili su te! A ja, ja sam sama! Nikada ništa nisam dobila, sve sam platila!
Sjedile smo i grijale se nekoliko sati na terasi okrenute suncu, a ipak sam osjetila hladnoću uzduž kralježnice. Moja Marta mi zavidi, misli da sam dobila nešto preko reda, nešto što nisam zaslužila. Nisam više čula što je govorila, ne znam što sam joj rekla. Vikale smo. Marta se u jednom trenutku teturavo uspravila i otišla bez pozdrava i onog uobičajenog “vidimo se”.
Više nikada nisam vidjela Martu.
Dobro to s ljepilom i krhotinama od ahbabluka, hršumom na terasi, prosutim vinom. Nego, di su bona emocije, strah, zabrinutost, bijes, kuku-lele meni? Ovako, priča oladna kao tenfani krumpir treći dan iz frižidera.