Zeppelin pravim imenom Mirko Pipić Trljušin bio je sredovječan udovac. Iz kršnog roda, punijeg stasa, rumenih obraza i zaobljena čela na kojem se lako moglo pročitati POŠTENJAČINA. Sve što je imao stekao je svojim radom i bagerom po čijoj je marki i dobio nadimak. Žena mu bijaše tiha, vrijedna i pokorna, kakve bi već žene i trebale biti, ali nekako slabašna. Potomke mu nije mogla dati, u njoj je bila greška, tako se bar pričalo po selu. Namakli su oni kuću trokatnicu, maslinike i voćnjake, vinograd i svakog blaga Gospodnjeg, no umre sirotica ima tome dvanaest godina, ostavi ona svog Zeppelina samog. akon sprovoda kupio si on perilicu suđa da mu bar u nečem bude lakše bez ženske ruke.
Često se u njega okupljalo društvo. Peklo se na kominu uz kuću, pilo domaće vino, obavezno zapjevalo, a nerijetko i posvađalo. Ponekad je znao i malo više popiti te time na trenutak odagnati svoju nemilu sudbinu. No, ona bi ga jutom uvijek dočekala kad bi sam morao raspremati nered koji je ostao iza večernjeg druženja.
I sinoć je bilo tako samo što se nije peklo već narezalo pršuta i sira. Digao se on pomalo još mamurlav, bacio pogled na neuredan stol. Brzo pokupio ostatke hrane i izbacio ih van, vratio se pokupio čaše i tanjure, te sve posložio u perilicu za suđe. Okrene program, pritisne početak rada, no perilica ni makac, ni da bi zasvijetlila. Vrti Zeppelin sad već nervozno programe, no perilica ne reagira. Lupka prstom po gumbu za početak rada, ali ništa. „Na ti roge! Kaki je ovo mene zasrani život zadesija?“ promrmlja
sebi u bradu.
Od bijesa ljutito udari vrata perilice nogom i ode malo šepajući u lokalni kafić „Kod Žednog“. Konobarica mu kroz koju minutu, po običaju, donese slađu duplu kavu. Uskoro je i vlasnik kafića Žedni stigao te sjedne za njegov stol.
„Šta si tako pokisa ka da ti je krava krepala!“ iz sveg glasa će Žedni.
„Nije krava nego mašina za suđe“, kiselo će Zeppelin. Lako su njih dvojica doskočila problemu i uskladila se. Otići će u grad u Lopoxa kupiti novu perilicu, nećak kume tete Žednoga šef je odjela bijele tehnike pa će mu srediti, po običaju, bez PDV-a. Produžit će i do ribarnice jer Žedni svaki petak uobičajeno ide po ribu u grad. Javio se i Trava da nešto mora obavit u gradu, te se njih trojica nakon kave lagano upute Zeppelinovim automobilom. Nisu se vozili par minuta, a već prižedne te svrate u Bibe na pivu. Nastave oni dalje vožnju kadli nakon nekog vremena Žednog uhvati neka malaksavost i nemoć.
„Amo mi kod Baje svrnit na marendu, onesvista ću o gladi“, predloži Žedni.
„Ta ti je najpametnija u zadnji pet godina“, ošamućeno će Trava.
Pojedu oni svaki porciju gulaša, a Zeppelin i tripice umjesto salate, zaliju pivom da razvodne sinoćnje vino te nastave putovanje. Uskoro su stigli, Lopox se nalazio u industrijskoj zoni na ulazu u grad. Trava ode dalje autobusom te se dogovore naći za dva sata na ribarnici. Nađu oni brzo Iku Jurišinog koji ih srdačno primi u mali zagušljivi ured. Iko ih razočara jer su se pravila poslovanja promijenila i ne može im izaći u susret.
„E, ovi će ministar od nas sirotinju učinit!“ ljuto će Zeppelin.
„Rode deset posto na gotovinu je sve šta ti mogu učinit ovi tren ili malo pričekaj da pokušan sredit šta povoljnije s dobavljačima“, nudi Iko.
„Vidit ćemo još na koje misto pa ti javit“, razočarano će Zeppelin.
Baš ga sreća nije pratila ovaj dan, svrate u obližnju zalogajnicu i zaliju s dvije ture piva. Odluče pogledat u trgovinu „Ispod cine d.o.o.“, tamo radi njihova Antica Brkanova pa im možda sredi malo cijenu. Krenuli su put središta grada kad samo što su se priključili na glavnu cestu, zaustavlja ih policija.
„Dobar dan, vozačku i osobnu molim“, mirno će policajac.
Osjeća on zadah iz auta, vidi da nisu vezani, da svjetla nisu upaljena. Vrti glavom i poziva Zeppelina da izađe iz automobila zbog mjerenja alkohola u krvi.
„Šta ću puvat, piši šta oš. Nije još ni od sinoć izvitrilo iz mene“ , bjesno će Zeppelin.
Brzo se pribere pa nudi mito, večeru. No, policajac ga upozorava da će mu i za podmićivanje i ometanje rada službene osobe napisati kaznenu prijavu. Žedeni za to vrijeme zove Miju Mikanovog, višeg policijskog inspektota čija se kći jedinica udala za Šimu Bilušinog inače prvog Zeppelinovog rođaka, no uzalud. Ne javlja se. Šalje mu Žedni poruku s molbom za spašavanje iz situacije. Psuje Žedni, a psuje i Zeppelin, napuha je 0,9 promila. Na licu mjesta platio kazne za pojas, sebi i suvozaču, i za svjetlo. Oduzelo mu vozačku dozvolu, dalo zapisnik kao i sve upute o daljnjem tijeku postupka. Upućuje ga policajac na autobusnu stanicu. U tom trenu izlazi Žedni iz auta, Zeppelin sjeda na suvozačevo mjesto, a Žedni za upravljač i pali. Lupka mu policajac na staklo da i njega mora provjeriti.
„Najpvo me moraš zaustavit!“ vikne Žedni i produži.
Brzo skrene u gusto naseljeni dio grada, navijuga se po uličicama i nastavi voziti natrag u selo. Jada se Zeppelin kako će bez vozačke dozvole. Stiže i poruka od Mije Mikanovog kako ni predsjednik države ne može više sredit za vožnju u alkoholiziranom stanju ukoliko je napravljen zapisnik. Muka hvata Zeppelina, htio malo uštediti, a naplaćat će se kazna da je mogao kupiti pet perilica, a uz to ne gine mu ostati bez vozačke dozvole na koji mjesec.
„Pusti brigu na veseje ko će te u nas pitat za vozačku, šta ti triba ja ću te gonit“, srčano će Žedni.
„A ko će mi sude prati?“
„Ajmo mi kod Baje na užinu, gladni ne možemo mislit“, mudro ga savjetuje Žedni.
Najela se njih dvojica pečene janjetine, popila popodnevnu kavu kadli zvoni Zeppelinu mobilni uređaj.
„U vražjoj materi smo. Uzelo mi vozačku. Ajde nazad autobuson.”
Ustavi li nas opet oni policajac ode i Žednon vozačaka.“
U svem tom metežu zaboravili su na Travu i ribu. Vratila se njih dvojica u selo, pala već noć. Stigla Zeppelinu poruka od Ike Jurišinog da ima još pet posto popusta na istaknutu cijenu.
„Šta si velikodušan. Nećete vi na meni zarađivat“, progunđa .
„Ne odgovaraj mu još. Stani na balun. Vidit ćemo sutra s Anticom
Brkanovom“, savjetuje mu iskusni Žedni.
„Dobro, prispavat ćemo noć.“
Izađe Žedni, Zeppelin ostane sam. Uzdahne, sjeti se neuredne i hladne kuće. Umjesti automobil ispred kuće. Čigi mu zalaje za pozdrav. Otvori ulazna vrata, pali svjetlo, no ništa. Ponovo pali gasi. Opet ništa.
„Šta je sad! “
Pogleda vani. Rasvjeta radi, u obližnjim kućama vidi se svjetlo. Traži bateriju, rasvjetljava hodnik te provjerava osigurače automatske sklopke. Iskočio glavni prekidač. Vraća on prekidač natrag kad, upali se svjetlo i zazuji perilica za suđe.
„Vražju mater sklopke i ko ji je izmislija. Morat ću se oženit, ne moš se pouzdat u ovu pustu tehniku“ promrmlja, zavali se u trosjed i umoran zaspe.
Učenicima osnovne škole u Dugopolju ovaj će se uradak dopasti zbog dvije stvari. Prvo, tekst ima pouku: ne pijte djeco kad vozite tatine Mecedese, a druga je zanimljiv glavni lik - sklopka. Dalje nema.