U Zagrebu je u punom jeku druga po redu Kazališna burza neovisnih kazališta i kazališnih družina, a privatni Teatar Gavran užurbano se priprema na proslavu desetog rođendana. U Malome Lošinju Doris Pinčić i Robert Kurbaša pripremali su premijeru predstave “Lutke” najavljenu za 12. listopad u Zagrebu pod režijskom paskom Mladene Gavran. U studenom će izvesti pedesetu izvedbu “Pacijenta doktora Freuda” u režiji Roberta Raponje, a u prosincu dvjestotu izvedbu “Hotela Babilon” u režiji Aide Bukvić.
Teatar Gavran nema stalni prostor. Je li to nedostatak?
− Jest, ali snalazimo se u suradnji sa zagrebačkim kulturnim ustanovama koje imaju svoje dvorane. Izvedbe igramo već šestu godinu u maloj dvorani Lisinski i mišljenja smo, i mi i ljudi iz Lisinskog, da profil publike koji posjećuje taj glazbeni hram kulture odgovara profilu publike na koji mi računamo − veli Gavran koji je ovog ljeta imao premijeru drame “Lutke” u New Yorku te drame “Muž moje žene” u indijskom Hyderabadu.
Zbog čega Teatar Gavran izvodi samo djela Mire Gavrana?
− Svih ovih godina igramo po principu teatra jednog pisca po uzoru na teatre koje su imali kazališni pisci Shepard, Mamet, Turrini ili od starijih Pirandello. Igramo jednu moju premijeru godišnje i oko osamdeset repriza i tako će vjerojatno biti i u bliskoj budućnosti. Što se tiče plaćanja, moja supruga i ja držimo se pravila da sebe plaćamo tek nakon što isplatimo sve troškove vezane za novu premijeru i nakon što platimo sve naše suradnike, tako da ja u Teatru Gavran zadnji dobivam honorar, koji je ponajčešće bitno manji od honorara koje dobivam u drugim teatrima u zemlji i inozemstvu − veli Gavran.
Svojedobno je vodio Teatar ITD i otvorio vrata novoj generaciji hrvatskih dramatičara. Nedavno ga se spominjalo i kao mogućeg kandidata za intendanta HNK-a u Zagrebu.
Ima li takvih ambicija?
− Nemam ambicija nikada više voditi neko institucionalno kazalište. To bi bilo u suprotnosti s vođenjem izvaninstitucionalnog teatra kakav je Teatar Gavran. Nakon dvadeset godina “slobodnjačkog” života ne bih se više bio u stanju prilagoditi vođenju ljudi koji su u stalnom radnom odnosu. U izvaninstitucionalnom teatru imam slobodu izbora suradnika za koje vjerujem da su najbolja moguća ekipa za određeni tekst, a to mi se čini i preduvjetom za nastanak kvalitetne predstave. Ne bih poželio biti na mjestu ni jednog hrvatskog kazališnog ravnatelja ili intendanta, njihove pozicije su doista nezahvalne − veli Miro Gavran kojem je jako teško reći gdje je najbolja publika. Ipak, uvjereno tvrdi da publika najbolje reagira u onim manjim mjestima u kojima postoji kontinuitet kazališnih gostovanja.
OVO je sala !!