U regionalnoj konkurenciji 17. ZagrebDoxa, koji traje do 20. lipnja, je i dokumentarni film glumca Damira Markovine koji se otisnuo i u redateljske vode. “Čekaj me” intimna je priča o njegovoj obitelji, u središtu koje je obiteljski matrijarh, baka Šefika Domazet. Na ZagrebDoxu u SC-u film se može gledati u srijedu i četvrtak, 16. i 17. lipnja.
Što vas je nagnalo da svoj prvi dokumentarac posvetite vlastitoj obitelji?
Moja šira obitelj stanuje na raznim stranama granica koje presijecaju ovaj prostor omeđen zajedničkim jezikom. Roditelji se sezonski, nekoliko puta godišnje, sele u Beograd da bi se brinuli o mojoj 96-godišnjoj baki, samostalnoj starici koja u svakoj prilici tvrdi da joj nikakva pomoć nije potrebna. Osjećaj dužnosti moje majke koja svojoj majci želi omogućiti udobnu starost, i karakter moje bake koja, u najboljoj tradiciji akcijskih heroja, želi sama odjahati u sumrak, činili su mi se kao zanimljiva filmska priča, ali i prilika da snimim istinu o generacijama moje obitelji i njihovu međusobnom (ne)razumijevanju.
Kako su oni isprva reagirali na tu ideju i kako su se snašli pred kamerama? U filmu ne prezate ni od snimanja teških i emotivnih trenutaka.
Bili su mi velika podrška, a i nije bilo nekog velikog izbora, jednostavno sam ih snimao toliko dugo dok moja prisutnost s kamerom, mikrofonom i pripadajućom opremom nije postala dio obiteljske svakodnevice. Mislim da je pomoglo i to što je stan u kojem se odvija najveći dio filma upravo stan u kojem sam rođen, tako da je i slika mene koji se patim s velikom, novom i kompliciranom igračkom na istom tepihu na kojem sam se igrao kao dijete vraćala sve njih u neko idealizirano, sretno doba. Pri montaži filma shvatio sam i da im je mogućnost koju im je kamera pružila, to da podijele svoju muku s nekim izvan uskog obiteljskog kruga, bila vrlo oslobađajuće iskustvo. Snimanje je bilo emotivno iscrpljujuće, ali to sam doživljavao kao znak da dobro radim. Upravo zbog moje emotivne subjektivnosti i realnih obiteljskih odnosa donio sam tu drugu po redu važnu režijsku odluku da ja moram biti dio filma. To mi se činilo ne samo apsolutno potrebnim, nego i jedino točnim. Prva odluka bila je da sam i snimim film, jer sam znao da bi prisutnost osobe koja nije dio obitelji jako utjecala na otvorenost i iskrenost svih likova.
Kako su reagirali nakon što su gledali film?
Sviđa im se i zadovoljni su. Mislim da nikad neću saznati je li razlog tome to što će nešto ostati kao trajno svjedočanstvo njihova konkretnog problema ili radost što su pomogli meni kao autoru.
U filmu otvarate teške teme poput smrti, zamjeni uloga majke i djeteta do koje dolazi u starosti… One su neizbježan dio života, a čini mi se, aktivno izbjegavamo o njima razmišljati dok nam se same ne nametnu.
Moj način da se nosim s temom neizbježne smrti ljudi koji su mi bliski je da o tome snimim film, jer to je ono što mogu kontrolirati i što mislim da znam i trebam napraviti. To je moj način da sačuvam jedan aspekt njihova postojanja. Naučio sam da je ta kontrola jako relativna i da ju je ponekad dobro otpustiti. Mislim da sam, gledajući svoju obitelj stalno iznova u montaži, osvijestio koliko je kompromisa i razumijevanja potrebno da bi se ona održala na okupu. Ta je spoznaja negdje i formirala dramaturšku strukturu filma: jedan vikend u kojem se dogodi sve i nakon kojeg nastavljamo pretvarajući se da se nije dogodilo ništa, do sljedećeg susreta.
Vaša baka žena je impresivnog života. Tko je Šefika Domazet i iz kojih ste razloga njezinu prošlost odlučili zaobići, ona se u filmu u biti samo naslućuje?
Nisam želio raditi film koji će se temeljiti na ispovijedi glavnog junaka, bilo mi je zanimljivije kako Šefika Domazet živi danas, nego priča o tome što je ona nekad bila. Zanimala me dinamika obiteljskih odnosa i emocija, odnos majke i kćeri u situaciji u kojoj je on potpuno obrnut. Bakin bogat život, odnosi unutar njezine obitelji koji su znatno utjecali na njezine izbore jako su zanimljiva tema, ali bi realizacija toga zahtijevala bitno drukčiji pristup i filmska sredstva. Ali mislim da se bakino životno iskustvo i autoritet jako dobro vide u filmu, da su stalno prisutni na rubu kadra, u njezinu načinu komunikacije s ostalima. Ali njezina skojevska, partizanska, antifašistička prošlost ilegalca i revolucionara zahtijeva neki drugi filmski format. Možda ću ga jednom i domisliti, to je ipak jedna jako zanimljiva priča.
“Čekaj me” nastao je u sklopu diplomskog studija režije ADU koji pohađate. Kako to da ste se nakon glumačke karijere otisnuli u režiju?
Oduvijek sam fasciniran filmom, on je bio moj prvi prozor u svijet izvan moje obitelji. Prozor kroz koji sam bježao iz male, dosadne sredine u veliki, otvoreni i uzbudljivi svijet. Imam potrebu ispričati priče koje me zanimaju i koje me žuljaju tako da ih ne mogu ignorirati. Studij filmske režije mi je dao korisna i fascinantna oruđa da ih realiziram, kao i potpunu kontrolu kreativnog procesa.
Pripremate novi dokumentarac, dugometražni film “Borac”. O čemu se radi?
Producentica filma, Tamara Babun i ja upravo planiramo snimanje, u fazi smo pretprodukcije. To je priča o ratnim iskustvima mog oca, koji je cijelo vrijeme rata u BiH bio zastupnik u ratnom sazivu Parlamenta BiH. Priča o njegovu odnosu prema politici, državi i stranci kojoj je pripadao i moralnim izborima koje je u tom vremenu morao donijeti.
Neizostavan antifašizam! Danas je to, blago rečeno, karta koju mediji kupuju, i koju je poželjno prodavati u "hrvatskoj kulturi", sve što nije iz miješanih brakova, sve što je katoličko, to se ismijava i nema pristupa ikakvim glasilima. Čim je spomenuo antifašizam dobio je prostor promidžbe o kojoj smrtnici mogu maštati.