Danas se obilježava Svjetski dan prevencije suicida, a u povodu toga u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića održat će se promocija romana “Između” nagrađivane splitske spisateljice Magdalene Mrčele, ujedno profesorice hrvatskog jezika u tamošnjoj Drugoj (jezičnoj) gimnaziji. Ta nova autoričina knjiga, objavljena u izdanju Umjetničke organizacije “Kugli&Kugli”, psihološki je roman koji, i kroz riječi nekoliko mladih pokojnika s “onoga svijeta”, obrađuje upravo temu samoubojstava.
Roman je teško i potresno čitati, a bilo ga je sigurno teško i potresno pisati. I nadasve hrabro. I u svojim prijašnjim knjigama doticali ste se velikih, ali i osjetljivih problema kao što su droga, alkohol, no kako ste se i zašto sad odlučili za ovako delikatnu i mučnu temu? Je li vas, i čega, pri pisanju ipak bilo strah?
Izabrali ste prave riječi, teško i potresno. Postulat romana isti je kao i kod prethodnih – istina je osnova, likovi su stvarni, samo je dimenzija fikcionalna. Izravan poticaj bio je moj dragi prijatelj koji je izgubio blisku osobu, što me duboko potreslo, naljutilo i ostavilo s nizom neodgovorenih pitanja. On mi je rekao da čuvam svoje bližnje i da pišem ako osjećam da tako mogu spasiti nekoga. Uz njegovu potporu – nije bilo straha ni dvojbi.
Na što ste osobito pazili pišući ovaj roman, odmjeravajući svaku riječ? I koja je zapravo njegova, nazovimo to tako – misija?
Pokušala sam zaštititi identitet onih čije sam priče uvrstila u to svojevrsno čistilište, kao i njihovih obitelji. Izvor su mi bili sami kazivači, posrednici i crna kronika. Najviše me strah da neću uspjeti nikoga utješiti i da ću im dodatno posoliti rane. Neki kažu da roman djeluje kao zastrašivanje. Razumijem i njih. Koliko god ružno zvučalo, metoda me ne zanima. Zastrašivanje, suosjećanje, sagledavanje – uzet ću koje god sredstvo da upozorim na važnost govorenja o mentalnom zdravlju. Cilj je jasan, zadržati one koji se kolebaju između života i smrti dovoljno dugo da im se pomogne i dokaže koliko su važni na ovome svijetu.
Svako poglavlje romana započinjete biranim kratkim citatom nekog domaćeg ili stranog književnika ili glazbenika. Koja je “tajna” tih citata, zašto su oni tamo gdje jesu?
I to je povezano s prijateljem kojemu je roman posvećen. Razmijenili smo mnogo književnih citata i pjesama o razumljivim motivima: nebu, zvijezdama, rastanku, uspomenama i preživljavanju. Varijacije idu od Linkin Parka do poezije Mihalića, Antića, Eliota, Vukovića, A. Žagar... Naposljetku mi se činilo logičnim zarobiti te pjesme u vremenu.
Promocija romana održava se danas, upravo na Svjetski dan prevencije samoubojstava. Kao majka i kao gimnazijska profesorica, možete li reći što svi, i kao pojedinci i kao društvo, trebamo napraviti kako ljudima, a pogotovo mladima, život nikada ne bi izgubio smisao?
Trebamo prestati osuđivački šutjeti i početi ohrabrujuće govoriti. Uopće se ne čudim što se ljudi koji imaju problema s mentalnim bolestima zatvaraju u ljušturu. Društvo smo odvratnih licemjera koje olako zaboravlja zločine protiv čovječnosti i zdravog razuma, ali itekako živo pamtimo tko posjećuje psihijatra, tko pije, tko se drogira. Dok se s “tko” ne prebacimo na “zašto” i “kako ja mogu pomoći”, smatram nas dijelom odgovornima za dvoje ljudi u Hrvatskoj koji svaki dan počine samoubojstvo.
Koliko u tome, osim nas samih i društva u kojem živimo, može pomoći i književnost, čitanje?
Možda sam utopist, ali vjerujem da je književnost jedan od ključeva oporavka. Zato sam se i priključila svojoj urednici Rosie Kugli u njezinoj umjetničkoj organizaciji koja pokreće biblioteku “Knjige koje mijenjaju svijet”, čiji je dio i moj roman. Svaki se dan budim s dva pitanja – dokle seže ljudska glupost i zašto Rosien roman “Nisam rekla” nije obvezna lektira za sve srednje škole. Međutim, kako terapijski djelovati kroz književnost kad čak i popisi izbornih lektira pokazuju koliko smo nemaštoviti, neupućeni i napose nezainteresirani za suvremenu književnost za djecu i mlade?
Što mislite, poznaju li roditelji dovoljno i dobro svoju djecu, a nastavnici svoje učenike?
Dijete će se prikloniti onoj strani koja mu trenutačno pruža veću zaštitu i povjerenje, no ključno je da radimo kao dobar tandem. Škola u kojoj radim jako drži do odgojne komponente i presretna sam što sam se vratila na mjesto na kojem sam rasla i upijala humanizam, književnost i ljubav prema nastavničkom pozivu.
Zašto ste lani u jednom intervjuu ustvrdili – oduvijek vjerujem da profesor hrvatskog spašava generacije?
Moja je profesorica Vojna Šantić, osoba koja je kroz školske zadaće prepoznavala ranjenu i suicidalnu djecu. I spašavala ih. Moj kolega Boris Škifić mnogu je djecu doslovno maknuo s ulice, uveo u dramsku grupu i učinio da se osjećaju vrijednima. A mi mlađi revno prepisujemo od njih.
Počela je nova, nikada neizvjesnija i neobičnija školska godina. Kako se osjećate vi kao profesorica?
Sretno i ponosno. Djeca odrađuju što se od njih traži smijući se pritom i ne dramatizirajući. Ništa ne može nadomjestiti živu riječ na satu. Zato se nadam da ćemo imati dovoljno pameti i sreće da tako i ostane.
Lani ste dobili nagradu “Zlatko Tomičić” za najbolju kratku priču “Influenserica” koja, kako je bilo rečeno, ironizira i oslikava bizaran svijet poremećenih vrijednosti današnje omladine zatrovane društvenim mrežama. Potom ste u jednom razgovoru rekli: “Moj je stav da od učenika treba micati zaglupljujuće sadržaje s tableta i mobitela jer sam uvjerena da im ekrani usporavaju sinapse, to zurenje u influencere, youtubere, Kardashianke...” Nedavno smo imali i javnu polemiku na temu influencera. I, što mislite, je li se iz svega toga izvukao kakav pametan zaključak?
To je samo moj stav. Ne osuđujem ljude koji korektno i kulturno pokušavaju prodati svoj proizvod, očekujući istu razinu kulture od mogućeg kupca. Samo imam problem s tim da osnovnoškolci jedne depresivne, pretile i korumpirane nacije kao heroje gledaju pojedine youtubere koji ne nude ništa osim elementarne gluposti. Uvijek ostavljam mogućnost da su možda oni u pravu, a mene je pregazilo vrijeme.
