Bilo je to grande finale punih osam godina koje je Leonard Jakovina proveo na čelu zagrebačkog Baleta, nova senzacija iz koreografsko-redateljske radionice Valentine Turcu, balet "Gospođa Bovary", nastao po istoimenom romanu Gustavea Flauberta, koji je publika na subotnjoj premijeri u HNK Zagreb ispratila stajaćim ovacijama.
Za ovakvo ostvarenje doista je potrebna ne samo velika već i posve osebujna kreativnost, upravo onakva kakvu posjeduje Valentina Turcu, što je dokazala nagrađivanim baletima na pozornicama cijelog svijeta, ali i hit-baletom "Smrt u Veneciji", koji je kreirala upravo za Balet HNK Zagreb. Ona je u priči o nesretnoj Emmi Bovary, romanu koji je sablaznio francusko društvo 19. stoljeća, prepoznala naše živote i naše vrijeme i upravo tako ju je predstavila. To je priča o ženi izgubljenoj u konzumerizmu, lažnoj sreći koja dolazi iz obilja, ali i priča o načinu na koji danas mnogi tragaju za ljubavlju. To je princip "ljubavi iz samoposluge", kada se od ljubavi odustaje na znak prve nevolje u raju, da bi je se olako i bez ikakve grižnje savjesti i skrupula, vratilo na "policu" i odmah posegnulo za novim uzbuđenjem, novom strasti. Baletni jezik kojim Turcu gradi svijet oko svoje Emme jest neoklasika, ali u posve jedinstvenoj upotrebi, gdje koreografija nije u službi pričanja priče, koliko joj je cilj izraziti buru emocije kroz koju prolaze svi junaci. Tako je balet "Gospođa Bovary" zapravo otplesana drama, koja se gleda kao film, jer su vizualne slike, koje je Turcu kreirala, u prvom redu uz neprocjenjivu pomoć kostimografa Alana Hranitelja i scenografa Marka Japelja, jedinstvene po svojoj snazi.
Kolika je ta snaga možda se najbolje može objasniti kroz način na koji Valentina Turcu (ona za ovaj balet potpisuje koreografiju, režiju, dramaturgiju i glazbenu koncepciju) plesno, ali i glumački, rješava erotske scene. Nema tu nikakvog "fuliranja", posve je jasno da se radi o velikim, počesto i zabranjenim, strastima. I dok smo toliko puta gledali kojekakva lažiranja seksualnih odnosa, ovdje je sve koreografski postavljeno i otplesano poetski čisto; često se čuju i poljupci koje junaci izmjenjuju; ali bez da se i u jednom trenutku prijeđe tanka i opasna granica koja finu erotiku dijeli od one kakvu danas viđamo svuda oko nas, a koja odbija svojom vulgarnošću. Ovdje doista nema brzopoteznih i prizemnih rješenja, a zbog velike iskrenosti i proživljenosti s kojima su osmišljene i otplesane ljubavne scene "Gospođa Bovary" je ujedno i najerotičniji balet ikada viđen na sceni HNK Zagreb. To će zasigurno, kada gradom krene usmena predaja, Baletu dovesti novu publiku, baš kao što ju je doveo senzacionalni "Decadance" Ohada Naharina, za koji karata nema ni za lijek.
Baš kao i koreografija, posebna je i glazbena matrica na koju se pleše ovaj balet, za koju je teško vjerovati da nije pisana upravo za ovu priču. A nije! I nju je sastavila Valentina Turcu i tu je najviše Chopina, ali se primjerice u prvoj sceni u kojoj Emma Bovary prevari supruga čuje i "Je T'aime Moi Non Plus" Sergea Gainsbourga, dok neke od najpotresnijih prizora "pokriva" klavirske verzija "Kiše" Ryuichija Sakamotoa. Kiša je ovdje inače stalno prisutna i to ne samo u zvukovima. U dnu scene videom je riješen prizor prozora po kojima se od prve do zadnje scene slijeva kiša, omatajući život i strasti Emme Bovary u melankoliju, u kojoj se od trenutka kada se podigne kazališni zastor sluti propast. O preciznosti s kojim je "sastavljen" ovaj balet govore primjerice i kostimi koje je kreirao Alan Hranitelj. Balet počinje scenom svadbe, Emma je u vjenčanici s velom, ali jasno se vide crne naramenice, što je isto fini, minimalistički detalj, koji najavljuje smrt ka kojoj juri glavna junakinja, dok mijenja odjeću, namještaj, ljubavnike... Podjednako lucidna i višeznačna su i scenografska rješenja Marka Japelja, koji nas je u ovoj drami uspio i nasmijati poklonima na svadbi kojima je podsjetio doslovno na svako balkansko vjenčanje, jer nije zaboravio ni perilicu za rublje ni usisivač, a baš ti pokloni su i detalji kojima počinje tragičan rasplet priče, jer svi koji su ih donijeli, iznose ih sa scene, ostavljajući je ogoljelom do nevjerojatne crnine. U toj crnini, nakon samoubojstva, leži mrtva Emma, prostor je obilježen trakama policijske istrage, a sve to njezin suprug distancirano promatra, sjedeći pred samim prvim redom gledališta.
No, sve što su zamislili autori ove predstave, ne bi dalo spektakularni rezultat koji smo vidjeli da nije baletnog ansambla, koji nakon ove izvedbe nameće i pitanje bi li oni ovu zahtjevnu predstavu tako predano i savršeno uspjeli otplesati prije svega nekoliko sezona. Iza svih njih je, naime, period u kojem su radili s najrazličitijim koreografima, od reda prvacima u svom dijelu baletne umjetnosti, a to je plesne instinkte cijelog ansambla izbrusilo do neslućenih granica. "Gospođa Bovary" je balet koji od njih ne traži samo besprijekornu tehniku, fizičku snagu i izražajnost već se ovdje od svih na sceni traži nevjerojatno glumačko umijeće, ali i ono što nadilazi glumu. Oni jednostavno moraju pustiti da sve te emocije prođu kroz njihove glave i tijela; tek tada njihove su uloge savršene. Najviše je po tom pitanju napravila Iva Vitić Gameiro u naslovnoj ulozi s kojom je postala prvo baletno ime Zagreba. Njezina je Emma strastvena, lepršava, tragična... njoj gledatelj jednostavno vjeruje i baš ga ona odnese u taj svijet. Okvir joj čine tri odlična plesača: njezin suprug Guilherme Gameiro Alves u ulozi njezinog ljubavnika u trenutku kada ih raskrinkava javnost, Takuya Sumitomo koji pleše ulogu Charlesa Bovaryja i Taiguara Goulart u ulozi njezina prvog ljubavnika, čovjeka koji iz dosade zavede udanu ženu samo da bi je mogao okrutno ostaviti. Od ostalih uloga svakako treba istaknuti Edinu Pličanić kao gospođu Lheurex, Atinu Tanović kao mamu Bovary, Georgea Stanciua kao tatu Bovaryja, zatim Rieku Suzuki, Mirunu Miciu... Ma stvarno ih treba vidjeti sve.
