Večeras počinje Zagrebački filmski festival, u čijem programu Velikih 5 igra "Feniks" poznatog njemačkog redatelja Christiana Petzolda, koji je na premijeri u Torontu izazvao veliku pažnju publike i pohvale kritičara. U filmu se unakažena žrtva holokausta Nelly vraća u rodni grad nakon niza plastičnih operacija i pokušava se psihički i fizički oporaviti, suočavajući se s pitanjem je li je upravo muž kojem se sve vrijeme čeznula vratiti prokazao i poslao u koncentracijski logor. Ususret njegovoj zagrebačkoj premijeri, porazgovarali smo s Petzoldom, koji je za svoje dosadašnje radove dobio desetke najuglednijih filmskih priznanja.
Svojedobno ste tvrdili da vas ne zanima snimanje filmova o povijesti, pa ipak, vaša zadnja dva filma, "Barbara" i "Feniks", bave se konkretnim povijesnim trenucima. Kako to?
Kad sam se počeo baviti režijom, mrzio sam nacistički i njemački film, mrzio sam uniforme. U njima ste mogli vidjeti kazališne glumce. Oni su i glumili kao za kazalište jer ti filmovi kao da su bili snimani u školi, kao da su publika učenici, a glumci njihovi učitelji. To i dalje mrzim i ne bih to mogao raditi. Nama trebaju filmovi, a ne škola. Nakon što sam snimio "Barbaru" pomislio sam da je to dobra alternativa, otići u prošlost i proučiti našu prisutnost ondje, a da ne pokušavamo podučavati. Druga stvar s filmovima je to da uvijek kasne, najmanje 15 godina, oni nisu poput televizije. Televizija, Youtube i društvene mreže vrlo su brzi. Da biste ispričali priču, potrebna su vam pitanja koja mogu izdržati protok vremena.
Često se postavlja pitanje treba li nam još jedan film o holokaustu. Kako je u današnjoj Njemačkoj snimati film o toj temi?
Često smo se pitali zašto u Njemačkoj nemamo pravi žanrovski film. Nemamo film noir, nemamo komedije, mjuzikle. Ne pričamo priče iz četrdesetih, pedesetih i šezdesetih. Činjenica da Nijemci ne snimaju filmove o vlastitoj zemlji i o povratku kući ima veze s nečim što se zbilo nakon 1945. godine, nakon holokausta i Drugog svjetskog rata. A priče o povratku najvažnije su teme filmskih priča. Pogledajte, na primjer, klasičnu priču "Odiseju". To je priča o muškarcu koji se vraća iz rata i za to mu je trebalo mnogo godina. Kad se vrati, nitko ga ne prepoznaje, čak ni njegova žena Penelopa, baš kao što u "Feniksu" muž ne prepoznaje glavnu junakinju. Povratak kući temelj je pripovijedanja.
Sad kad ste spomenuli noir, moram primijetiti da obilno koristite elemente tog žanra u "Feniksu". Ima li to veze s ovime o čemu smo upravo govorili?
Ima jedan vrlo dobar esej njemačke spisateljice Friede Grafe, "Svjetlo iz Berlina". Govori o svim filmašima koji su tridesetih godina morali napustiti Njemačku pa su otišli u Hollywood. Upravo su oni stvorili film noir, filmove o ljudima koji žive noću, poput duhova i vampira ili prikaza. U tim je filmovima uvijek riječ o ubojstvu, usamljenosti i strasti. Mislim da je to reakcija na život u egzilu, kao i reakcija na nešto što se dogodilo Njemačkoj. Kad smo počeli razmišljati o "Feniksu", znali smo da se moramo poslužiti "Svjetlom iz Berlina" koje je otišlo u Hollywood i vratiti ga kući.
U svojim filmovima redovito snažno razlažete pitanja nacionalnog identiteta. Što vas vuče toj temi?
U vrijeme mog studija, kad je kancelar bio Helmut Kohl, Njemačkoj su pokušavali dati nov nacionalni identitet. Htjeli su glavni grad poput Berlina nakon 1989., željeli su imati središte, trebala im je nacionalna kinematografija, nacionalna književnost, željeli su biti doista obična nacija sa svojim ponosom. Što se mene tiče, to nije uspjelo. Mi smo zemlja imigracije, s užasnom nacionalnom poviješću i bilo je toliko pitanja koja ti ljudi nisu htjeli postaviti. Kad gledam kroz prozor svojeg berlinskog stana, vidim ljude iz drugih zemalja, čujem toliko jezika, a svi osjećaju da im treba nacija. Svi kažu da morate imati identitet, da morate biti sigurni. U mojem filmu "Jerichow", na primjer, imate turskog trgovačkog putnika koji čini sve da bi djelovao kao Nijemac: ima plavokosu ženu, kuću u šumi, fantastičan auto, zapošljava ljude. Nitko ga, međutim, ne voli. On im kaže: "Ja sam kao vi", a oni mu odgovaraju: "Pogledaj se u ogledalo. Ti nisi Nijemac." Zanimaju me baš te male priče o ljudima koji pokušavaju steći nacionalni i osobni identitet, ali im ne uspijeva.
>> Projekcijom filma Ničije dijete otvoren 12. ZFF
>> Ovo su najatraktivniji fimovi ZFF-a
>> Danski filmaši i danski kraljevski par na ZFF-u
