Neraskidiva je veza Vlahe Bukovca i Umjetničkog paviljona na čiju je inicijativu 1898. i otvoren. Ne čudi stoga da vrhunac proslave 120 godina postojanja, 3. listopada, Umjetnički paviljon obilježava velikom izložbom posvećenom Vlahi Bukovcu i Alexandreu Cabanelu, Bukovčevu pariškom profesoru na École des Beaux Arts. Naslovljena “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja”, izložba donosi oko 140 Bukovčevih i Cabanelovih slika i studija što se prvi put izlažu u Hrvatskoj.
Cabanel prvi put u Hrvatskoj
Upravo je ta komparacija draž ideje i nastojanja ravnateljice Paviljona Jasminke Poklečki Stošić da se prvi put – izložbeno – zajedno predstave dva velikana. S time je suglasan i Igor Zidić, povjesničar umjetnosti i neupitni autoritet što se tiče Bukovčeva slikarstva. Jedan je od autora izložbe, zaslužan za tekstualnu obradu Bukovčeva opusa u katalogu izložbe, a izabrao je i njegova djela koja će biti prikazana (uz njega je autor izložbe i povjesničar umjetnosti Michel Hilaire), pri čemu ni ovom prilikom nije izostala senzacija vezana za slike koje ćemo vidjeti prvi put.
– Meni komparacija s Cabanelom nije nešto posve novo jer sam Bukovca s njim morao uspoređivati i prije. Ali izložbena razlika, ono na čemu je ravnateljica Paviljona ozbiljno radila dvije godine, bilo je dovesti Cabanela u Hrvatsku. Ja sam ga kroz stručnu literaturu već prostudirao, ali drugo je kad publici možete pokazati slike i rukopis toga majstora i izravno ih uspoređivati s Bukovčevim slikama. To je nešto posve novo – govori Zidić pa objašnjava da sada možemo povući paralelu koja će nam pokazati da se u tom odnosu događalo nešto što je uobičajeno za odnos učitelja i učenika, kroz sva vremena.
– Prvo je vidljivo da učitelj djeluje na učenika jer je Cabanel bio obrazovan čovjek, a Bukovac je došao k njemu u Pariz kao 22-godišnjak sa završenom pučkom školom. Naravno da je razlika u znanju, kulturi i likovnome iskustvu bila golema i, kada Bukovac u autobiografskoj knjizi “Moj život” spominje svoga učitelja, onda kaže za “Veliku Izu”, točnije za njenu prvu verziju: “Moja je pogreška u tome slučaju bila da se prije ne posavjetovah s Cabanelom.” Tu se vidi da je Bukovac imao skroman, gotovo ponizan pristup velikom profesoru. Onda se pak, s druge strane, događa to da se, nakon tri godine školovanja u Cabanelovu okrilju, Bukovčeva samosvijest razvija pa se učenik od učitelja počinje i odvajati – kaže. Na populističko pitanje je li u konačnici učenik nadmašio učitelja, kaže Zidić, nezahvalno je odgovarati jer će nakon Bukovčeva sazrijevanja oni biti dvije različite, drukčije profilirane osobnosti. No u nekim segmentima usporedba je moguća; ako u većini žanrova Cabanel čuva svoj primat, moguće je reći da ga je učenik dostigao u portretnome umijeću; gdjekad i prestigao.
– Cabanel je bio izvrstan majstor u akademističkom načinu. Kad Bukovac pokušava slikati kako su slikali vrhunski akademisti, onda je vrlo dobar, ali, nije bolji od Cabanela. Kada se, međutim, oslobađa akademističkog recepta po kojem Cabanel radi dojmljive slike, Bukovac usvaja ponešto od modernih realista, a nešto i od još modernijih impresionista i odnosi se mijenjaju. Cabanel se ne intimizira s impresionistima, to nije njegova forma. On je akademist prvoga reda. Bukovac psihičkim ustrojem i prema osnovnome porivu nije akademist, on je samo čovjek iz te radionice. K tome i kao znatno mlađi, okrenut je nečemu što je i modernije. Naime, Bukovac nema moći u naobrazbi, on ima moć u ruci. Da biste shvatili fenomen Bukovca, dosta je da ga vidite na fotografiji ili autoportretu.
Objašnjava ga iznimno prodoran pogled, kojim promatra i razumijeva svijet. Ima vrlo visoku prirodnu inteligenciju. Kad ilustrira biblijsku temu, jednu od onih za koje je Cabanel bio ekspert, Bukovac uglavnom promašuje ono o čemu Biblija govori. On vidi ili razumije nešto drugo. Čitač Cabanel, za razliku od Bukovca, pročita vazda ono što i piše. Zauzvrat, Bukovac doslovnije pa i preciznije “čita” portrete. I Cabanel je odličan portretist, ali je Bukovac jednako dobar i – moderniji. S više psihoanalitičkog uživljavanja, premda nije poznavao psihoanalizu ni studirao Freuda. Imao je urođenu moć proniknuti u bit drugog čovjeka – otkriva Zidić.
Izložba će pokazati sve faze Bukovčeva stvaralaštva: i parišku, i zagrebačku (za koju Zidić tvrdi da je najplodnija i najbolja), i cavtatsku, i bečku i prašku. U Parizu je Bukovac stvorio i neka od svojih remek-djela, tu se naročito misli na velike aktove. Na ovoj izložbi vidjet ćemo tri od četiri najvažnija akta pariškog razdoblja.
Crtica o prekratkim nogama
– Vidjet ćemo – već viđene – “Veliku Izu” i “Andromedu” te, prvi put u Hrvatskoj, a poslije 1911. i prvi put u javnosti uopće, sjajnu “Putifarovu ženu”. To je najtraženije i najslavnije Bukovčevo djelo. Davne 1911. pojavila se na aukciji zbirke engleskoga kolekcionara Samsona Foxa. Imala je, uz “Bijelu robinju”, najvišu iskličnu cijenu i tada nije prodana. Poslije joj se gubi svaki trag. Našli smo je, uz prijateljsku pomoć, prije nekoliko mjeseci u inozemstvu. Dimenzija 1,60 x 2,60 m sugerira da je to akt u prirodnoj veličini, da pred vama leži – kao prava – naga Orijentalka, naga Egipćanka. U privatnom je vlasništvu, restaurirana je, s nje je skinuta patina godina, napeta je na novo platno i apsolutna je senzacija izložbe. Drugi novitet izložbe mala je, ali dragocjena studija koju sam naslovio “Pred splitskom lukom”, a nosi važan zapis: “Vlaho Bukovac, Split, 1886.”. Do sada se nije znalo da je Bukovac do 1886. bio u Splitu. I treća do sada neizlagana i nepoznata slika prelijepi je dječji “Portret Jozefine Škarice”, naslikan u Beču 1903. – kaže Zidić.
Tko je model za “Putifarku”, ne zna se. Bukovac je često kombinirao i više modela za jedan lik.
– U autobiografiji tako navodi kako mu je u noćnom lokalu prišla lijepa žena. Bio je u nevoljama s “Velikom Izom”, o kojoj je Cabanel kazao da nisu najbolje pogođeni razmjeri udova, i zamolio je ženu da mu pozira – govori Zidić pa, u vezi s tom crticom, nastavlja: – No, kad se u ateljeu razodjenula, Bukovac je vidio da joj tijelo nije besprijekorno. Iznimna je bila samo glava, ali je zapisao: “... razmjeri pojedinih udova bijahu savršeni”. Izradio je glavu i zabilježio proporcije, a potom tražio drugi model. Ta je druga imala prekratke noge pa je sliku dovršio s trećom djevojkom.
Znate li, pita Zidić, što se događa onima koji griješe? Neki put pogrešku isprave, kaže, a mnogo češće grešku ponove. Model je mogao i imati kratke noge, no iz tog detalja razabiremo i razliku naravi: Bukovac bilježi ono što vidi, Cabanel teži idealnom.
