Kratka priča

Naputak za sjene

10.09.2021.
u 12:33

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Moji su roditelji poblesavili krajem proljeća kad sam se bio zdušno posvetio vježbanju vlastite sjene. U uputi o sjenama u tri lekcije pisalo je otprilike ovo: kada se potpuno umirimo, treba pričekati da se vlastita sjena pomakne sa zida i stane bježati; a kada to spazimo, tada treba hitro krenuti za njom i ponovno je uhvatiti. Tako se stječe titula majstora sjena.

Jasno, ne obazirite se pritom na roditelje – naglašava se u uputama.

Ali raznovrsni vjetrovi, svakojakih kolebljivih mirisa i promjena topline, podudarili su se s čudnim raspoloženjem koje ih je uhvatilo. Prestali su se grliti i više se nisu ljubili. Osim toga, mama više nije htjela ići ni na tržnicu, a kamoli na započeti tečaj gljivarstva. Povukla se u svoju sobu i rijetko izlazila. Čitala je čudne knjige o nadnaravnim pojavama. Počela je vjerovati u tajanstvene i neobjašnjive sile koje nama vladaju.

Njezina ju je sjena bila preklopila, zaključio sam.

Moj tata, pak, bacio se na praćenje dnevnih temperatura, tlaka i vlažnosti zraka te na prognoziranje vremena. Opčinjeno je izrezivao i skupljao meteorološke izvještaje iz novina i s portala te proučavao izreske i ispise, neumorno hodajući po stanu. Njegova je sjena bila odveć istrzana, razmišljao sam.

Nisam posebno na to obraćao pažnju. Imao sam važniji cilj: slijediti upute.

Poslije škole hitao sam kući, sjedao za stol, palio svjetlo i vježbao vlastitu sjenu, a zatim čekao da se pomakne te udalji od mene kako bih završio prvu lekciju. Htio sam zadiviti Tinu iz razreda premještanjem vlastite sjene prema njezinoj kako bih Tinu, zaključio sam, lakše hipnotizirao pa je tako pretvorio u svoju djevojku.

Bio sam već poprilično uznapredovao. Mogao sam biti potpuno miran uz vlastitu sjenu na zidu. Činila mi se da je ona tamni prolaz u novi svijet. Već će se jednom otvoriti te me titulirati.

Ali prvi ozbiljni problemi počeli su kada se majka vratila od neke vidovnjakinje koja joj je prorekla budućnost. Majka je o tome pričala vrlo stresno:

– Kada mi je iščitala karte, samo me pogledala i srušila se u nesvijest. Tako da nisam mogla od nje ništa saznati!

– Oh, južni vjetar kod većine osoba može dovesti do nesvjestice zbog nagloga sudara niskog i visokog tlaka – rekao je otac.

Nije ni pogledao majku. Predano je izrezivao izvještaj o temperaturama iz novina.

Majka se poslije toga povukla u sobu. Više nije htjela razgovarati, a nije joj se ni kuhalo, napose izvan sebe.

Nisam se smio na to obazirati. Išao sam prema tituli. Sjedao sam za stol, palio svjetlo i sabrano promatrao. Još se nije htjela pomaknuti.

“Treba biti strpljiv”, piše u uputama o sjenama.

Ipak, nisam mogao dalje mirno i sabrano sjediti. Događaji s mojima potpuno su me ometali. Majka je jedne noći bosonoga izašla iz svoje sobe, tiho kao sablast. Zvučala je odsutno, ali ozbiljno:

– Sigurna sam da mi noću papuče, nakon što ih ostavim podno kreveta prije spavanja, odlaze u šetnju i vraćaju se tek ujutro.

– Od niskog tlaka i velike nakupine vlage svašta čovjeku padne na um. To utječe na svakojake misli – rekao je tata i nastavio izrezivati.

Nisam se imao s kime sućutno pogledati. Nešto se s njima događalo. Vraćao sam se u sobu, sjedao za stol, palio svjetlo i posvećivao se vježbanju sjene. Ali, nije se htjela pomaknuti.

Sve me to već veoma uznemirilo.

Sutradan je tata kupio mami nove papuče, ali predvečer je majka otključala vrata i ponovno izašla bosa. Nakratko je samo stajala, kao da će nešto reći, ali nije ništa izustila. Samo je tužno uzdahnula i brzo se vratila u sobu, zaključavši za sobom vrata.

– Hm, ta strujanja podzemnih voda katkad uistinu znaju biti veoma jaka! – rekao je otac i izašao iz stana.

Sljedećih se dana nisam mogao usredotočiti ni na što. Sve kao da je bilo stvoreno da bi me ometalo. Od svjetla me boljela glava, pa mi je bilo teško držati miran pogled. Nije uopće bilo pogodno ozračje za spokojno vježbanje sjena. Majka uzdiše iza vrata, objedi više ne postoje, a otac izbiva noćima. Nikako steći titulu.

Hodati od zapada u suton, kada se sjena dulji pa nestaje, te natrag od istoka dok ona opet izrasta – koliko god u uputama zvučalo mudro, činilo mi se naivno i besmisleno.

Tata nije dolazio. Mislio sam kako istražuje i prati noćne vjetrove te kontrolira temperature, ali kao i uvijek: stvari su jednostavnije negoli uistinu želim da jesu.

Javio se prošle noći pametnim telefonom na glupi fiksni i rekao da je kod neke druge žene te da dolazi po svoje izreske. Smjesta sam to kroz zatvorena vrata rekao mami. Čuo sam kako je zaklopila knjigu i bacila je u zid. Izašla je i stala nasred kuhinje, čekajući ga.

Povukao sam se u sobu.

Ostao sam te noći budan iako sam bio na izmaku snaga. Bio sam manji od vlastite sjene. Želio sam odustati i od nje i od Tine. Hvatala me malodušnost. Razmišljao sam: “Evo, vježbaš sjenu da bi je nekomu podario, a čemu? Ona se ionako raskrili u nepoznatim smjerovima ili ode s nekim drugim!”

Kada je otac došao po izreske, dugo sam gledao u vlastitu sjenu kako se, nepokretna, čvrsto zalijepila za sobni zid iza kojega su se moji svađali. A kada je vika postala nesnosna, knjige o nadnaravnostima i prognoze o nevremenima treskale o pod, u jednom sam trenutku primijetio kako mi se sjena pomakla od stola, izvila se i odskočila kroz prozor udaljujući se.

Na brzinu sam se odjenuo, izašao i slijedio je niz ulicu. Divljački se razlagala po pločniku bacakajući se, kao da je kroz ulične svjetiljke željela pobjeći od mene prema semaforu. Slutio sam kako me vodi ravno prema Tininoj kući, ali nisam mogao dalje.

Zastao sam na raskrižju. Bio sam ukipljen prizorom koji mi je zapriječio prolaz.

Gomila papuča iz cijele naše četvrti prelazila je ulicu.

Međusobno su se sustizale. Krznene, plastične, vunene, ljetne, bespetne, natikače, neke stare klompe praćene, tik za petama, novim japankama, a onda parovi maminih i smiješne tatine, zatim neke ofucane s otvorom za prste, potom moje espadrile. Ali, kao da ih se ništa nije ticalo: izašle su u šetnju te bezobzirno cjepkale i nadvisivale moju sjenu.

Zapanjen, smjesta sam se okrenuo i potrčao kući.

Pomislih kako to odmah moram ispripovijedati svojim roditeljima. To će zasigurno prekinuti njihovu svađu.

Zadihan, ušao sam u stan.

U hodniku je vladala napeta tišina. Hodajući na prstima, navirio sam se: zagrljeni posred kuhinje, mama i tata su se ljubili. Njihove sjene, primijetio sam, bile su se spojile u jednu odebljalu koja se, izvijajući se, penjala s poda preko stola. Iznad nje strujao je izvrstan miris upravo spravljene večere.

Bosi, stajali su na tatinim izrescima s prognozama vremena. Bili su tako zaneseni da me nisu ni primijetili.

Nisam im mogao reći što sam vidio. Sve bih pokvario. Neka čudne pojave objašnjavaju oni kojima je do izazivanja zbrke, pomislio sam i potiho se ušuljao u svoju sobu. Pažljivo sam za sobom zatvorio vrata, sjeo za stol, upalio stolnu svjetiljku te se netremice zagledao u njezin snop: prozirna je svjetlost, sama sobom, kupolasto omeđila tamu.

Zasrsio sam, predajući se posljednjoj vježbi.

Trebalo je svladati najtežu lekciju: ostati miran, kao da se nije ništa neobično dogodilo, te se nipošto ne osvrnuti na vlastitu sjenku, čak i kada ti se učini da se pomakla. Ona će se tada – piše na kraju uputa – ponovno sama primiriti. A onaj zbog kojega i vježbamo, to bi već onda morao shvatiti, pa ti tada i titula majstora sjena više uopće nije ni najmanje potrebna.

Legao sam, ali nisam htio usnuti.

Čekao sam da se naše šlape našeću, potom izdvoje i krenu prema kući. Želio sam uhvatiti taj odlučujući trenutak kada se, u ranu zoru, zaustave pokraj kreveta.

Ali, najprije se dobro ispavaj – piše u jedinoj lekciji priručnika za krotitelje odbjeglih papuča.

O autoru:

Igor Rajki rođen je 1965. godine u Zagrebu. Piše kratke priče, romane i drame te knjige za djecu i mlade. Među djelima su mu romani “Katalog o božjim dostavljačima”, “Dobro izgledaš”, “Drhtajništvo”, drame “Zagrebački” pentagram”, “Čarobnjak”...

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije