Dok sjedite s glumicom Natalijom Đorđević, koja govori o tome kako želi s nagrađivanom monodramom "Potrošeni snovi", po motivima Čehovljeva "Višnjika", svečano proslaviti dvadeset godina djelovanja, te riječi zvuče nestvarno, jer ta žena (rođena je 1975.) djeluje kao dvadesetogodišnjakinja. Mladenačka je i njezina strast prema poslu, pa nije čudno da je ni beskućništvo njezina matičnog kazališta Gavella nije spriječilo da pet godina koliko je Gavella gradilište, predano radi. Štoviše, ona je dio ansambla Gavelline predstave "Naš razred", u kojoj je ostvarila ulogu za koju je lani bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Razgovarale smo nakon što se vratila iz Mostara, gdje je na festivalu komedije Mostarska liska gostovala s predstavom "Tko je ovdje lud?" Planet Arta.
I kako je bilo u Mostaru?
Divno, prekrasna atmosfera, tim više jer je to bilo 20. izdanje festivala. Igrom slučaja bilo je to moje prvo gostovanje na njemu i cijeli dan sam bila u tremi, iako je to predstava koju Marko Torjanac i ja igramo već dvanaest godina. Drugačiji je događaj i odgovornost na gostovanju izvan Hrvatske, ali publika me oduševila, bila je prijemčiva i poticajna, doslovno je disala s nama.
Čujem da je bilo zanimljivo i na razgovoru s publikom nakon predstave?
Došla mi je jedna psihijatrica i rekla kako se iskreno nasmijala gledajući predstavu, ali i da je prepoznala neke fragmente s kojima se susreće u svojoj praksi. Tekst jest komičan, ali odlazi u neke teme nad kojima se čovjek zapita gdje živimo i na koji način zapravo preživjeti život.
Koliko su za glumicu, posebno vama dok se Gavella gradi, važni izleti u izvaninstitucionalna kazališta?
Meni su jako dragi i trudim se igrati što više. No, Gavella je uvijek prioritet. Evo sada radimo na novoj predstavi, "Kozmičkim žonglerima" Kalmana Mesarića, s kojima će biti otvorena nova, mala scena Gavelle.
Zapravo je čudo kako kroz sve što ju je snašlo Gavella uspijeva raditi dobre predstave?
Apsolutno i to cijelo vrijeme. Kontinuirano igramo na Sceni Travno, na Trešnjevci, u Laubi, tunelu Grič. Ispada da smo tim koji je u nemogućim uvjetima iznašao nove puteve. Rekla bih da smo postali još kreativniji i inovativniji, da smo u tim teškim situacijama više disali kao jedinstveni ansambl nego u normalnim situacijama.
Očito je to taj glumački nerv koji vam ne dozvoljava besposlicu?
Ja ne mogu samoj sebi reći: "Kazalište mi je nastradalo pa ću ja sada sjediti doma." To ne postoji. Predstava Filipa Šovagovića "Zagreb 2020" koja je bila naš Bend Aid, nastala je u jedinom hodniku u kojem smo smjeli boraviti nakon potresa i u koji smo jedva stali. Ali smo napravili cijelu predstavu, i songove i koreografiju, koja je bila strašno aktualna jer je govorila i o potresu i pandemiji. Proradi kreativnost kada je teško, a ja tako i funkcioniram: što je situacija teža, moj mozak brže radi. Vjerujem uvijek da će se naći neki put, da će se baš iz užasa koji nam se dogodio roditi genijalne stvari.
Mogu se složiti s tim stavom, jer iz Gavellina se užasa dogodila predstava "Naš razred" i u njoj vaša uloga za koju ste bili nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta?
Bio je to studiozan i divan rad, zahvalna sam na prilici da opet radim s redateljem Jasminom Novljakovićem, s kojim sam radila u &TD-u prije više od petnaest godina. To je velika ansambl-predstava u kojoj moramo osluškivati jedni druge, djelovati kao jedan organizam. Sigurna sam da će nas, kada se vratimo na scenu Gavelle, vidjeti mnogo veća publika.
Kada je riječ o tako teškim ulogama, a vi tu glumite mladu Židovku koja prijeđe na katoličanstvo i uda se za svog poljskog školskog kolegu kako bi se spasila od holokausta, kako glumica izađe iz uloge? Kako taj užas "ostavi" u kazalištu da bi zaspala noć nakon izvedbe?
Nije to lako, ali meni je veći problem kako svim tim emocijama upravljati kroz predstavu, jer to je predstava koja se kao plimni val sa scene prelije na publiku. Teže je uroniti u sve te emocije i upravljati njima, treba ih raspodijeliti da na sceni svaki put prorade baš kao da je prvi put. I moraju biti dio tkiva predstave koje je zapravo sastavljeno samo od emocije, jer scene su užasno jake i nema tu poluemocije ili igranja s ostatkom. Ja sam glumica koja nikada ništa ne može odraditi, sve moram proživjeti na sceni. Zaista ne znam kada sam doživjela takav emocionalni angažman u kazalištu, jer ljude istinski potrese taj užas. A i kada smo radili predstavu, nakon tri tjedna proba zatekle su nas prve slike rata u Ukrajini. Pitali smo se je li moguće da se 2023. opet vraćamo u lekciju za koju smo mislili da ju je čovječanstvo naučilo. I tako je nastala predstava koja je zaista imala veliki odjek, pa smo i u Sarajevu na festivalu Dani Jurislava Korenića dobili Nagradu za najbolju predstavu, Enes Vejzović Nagradu za najboljeg glumca, a ja Nagradu za najbolju glumicu.
