Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) danas slavi točno 70 godina postojanja. O toj vrijednoj obljetnici, kao i statusu onih koji su se posvetili književnom prevođenju razgovarali smo s predsjednicom DHKP-a Anom Badurinom.
Kako ćete proslaviti tu veliku obljetnicu DHKP-a?
Obljetnicu obilježavamo našom ovogodišnjom, 16. izložbom “Od izvornika do prijevoda” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti koju će posjetitelji moći razgledati do nedjelje. Radnu svakodnevicu književnih prevodilaca posjetiteljima MSU-a približit ćemo i postavljanjem žive instalacije “Psst, prevodim!” u sklopu koje će desetak prevoditelja i prevoditeljica danas svoj radni dan provesti za radnim stolom u predvorju Muzeja gdje će prevoditi uživo pred posjetiteljima, pružajući im mogućnost da od njih iz prve ruke doznaju što znači prevoditi književno djelo, kojim se tehnikama i postupcima pritom služe, kako donose prevodilačke odluke, što je dobar književni prijevod. A imat će i priliku čuti razne prevodilačke anegdote.
U tih proteklih sedam desetljeća je li Društvo ikada zapadalo i prolazilo kroz neke krize?
Društvo živi gospodarsku i političku stvarnost naše zemlje tako da se sva previranja i problemi na državnoj razini nužno odražavaju i na rad Društva. Ta su politička previranja znatno jače osjetile kolegice i kolege koji su upravljali Društvom 70-ih, progoni i zabrane nisu bili nepoznanica ni među tadašnjim članovima Društva koje je tada uspjelo i promijeniti ime te je iz Društva književnih prevodilaca Hrvatske preimenovano u Društvo hrvatskih književnih prevodilaca. Izazovno je bilo i 90-ih, ali i u prvom desetljeću novog tisućljeća kad smo imali velikih financijskih teškoća jer su državne potpore bile doista male. No, unatoč problemima, dvijetisućitih je, za mandata Ive Grgić Maroević, utemeljena nagrada za književno prevođenje na državnoj razini, odnosno Nagrada “Iso Velikanović” koju dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija.
Jeste li onda posljednjih godina na neki način dosegnuli vrhunac jer je Društvo pokrenulo cijeli niz raznih aktivnosti, radionica, susreta, radijskih emisija...? Slobodno se pohvalite.
Nadam se da nismo dosegnuli vrhunac jer bi to značilo da ćemo uskoro morati krenuti nizbrdo. Upravni odbor čeka još mnogo izazova, naslijedili smo izrazito bogatu tradiciju, nastavili raditi na mnogim danas već tradicionalnim programima, ali uspjeli smo i pokrenuti nove projekte te smo, uz potporu Ministarstva, napokon uspjeli otvoriti Rezidenciju za prevoditelje i pisce, što je projekt u koji su mnogi upravni odbori, ali i pojedinci, godinama ulagali veliki trud. Danas se DHKP doista može pohvaliti brojnim aktivnostima - održavamo radionice književnog prevođenja, koje su nužna nadopuna često nedostatnom ili čak nepostojećem formalnom obrazovanju književnih prevodilaca, decentralizirali smo inicijative Društva te se one više ne održavaju samo u Zagrebu, pa tako naša godišnja izložba prijevoda putuje brojnim hrvatskim gradovima, a priključili smo se i inicijativi “Ruksak pun kulture” kojom se nastoji umjetnost i kulturu približiti djeci i mladima koji žive u sredinama u kojima su takvi sadržaj ograničeno dostupni. Inicijative u školama smatramo vrlo važnima te smo ove godine pokrenuli i program “Tko vam je napisao lektiru?” Također, izrazito su važne inicijative kojima je cilj utemeljiti prijevodnu kritiku u Hrvatskoj s ciljem ne samo da reflektorski snop usmjerimo i na prevoditelje, nego i da pokrenemo pitanje odgovornosti koju prevodilac takvom vrstom istupa mora preuzeti. Tu su i razgovori o autorskim pravima prevoditelja koje organiziramo u suradnji s odvjetnicima i pravnicima, a ove smo godine osnovali i radnu skupinu za poboljšanje uvjeta rada književnih prevoditelja koja je vrlo aktivna i već je pokrenula nekoliko važnih inicijativa.
Od travnja DHKP je na novoj adresi, na Trgu kralja Petra Svačića 15, gdje se nalazi i nova rezidencija za prevoditelje i pisce. Zašto ste se selili, kome je sve rezidencija namijenjena, što sve nudi onima koji u nju dođu te koliko je prevoditelja i pisaca ugostila u proteklih šest mjeseci od otvorenja?
Novu adresu bili smo prisiljeni potražiti nakon što je zgrada u Ilici u kojoj smo se donedavno nalazili stradala u potresu 2020. Srećom, relativno smo brzo pronašli novo rješenje, a najviše se radujemo tome što smo na istoj adresi otvorili i rezidenciju za prevoditelje i pisce. Taj je projekt važan za Zagreb i za hrvatsku kulturu općenito jer je to veliki korak u povećanju vidljivosti naših pisaca u inozemstvu. Ove godine ugostit ćemo ukupno 10 rezidenata koji su tijekom boravka imali ili će do kraja ove godine imati priliku održati gostujuća predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u Zadru, sudjelovati u našoj novoj tribini “Prevodilački horizonti”, gostovati na radionicama književnog prevođenja i književnim susretima i festivalima poput Festivala svjetske književnosti. Ove godine učlanili smo se i u RECIT – Europsku mrežu prevoditeljskih centara koji vode rezidencijalne programe, a tu suradnju namjeravamo konkretizirati projektima razmjene rezidenata i dobrih praksa. Rezidencija nas je dodatno povezala i s Knjižnicama grada Zagreba koje rezidentima nude besplatno korištenje knjižnične građe, sa stranim kulturnim institutima koji projekt podupiru pokrivanjem putnih troškova rezidenata, knjižarima, izdavačima, kulturnim redakcijama brojnih medija, s Hrvatskim P.E.N. centrom s kojim dogovaramo zajedničke susrete i brojnim drugim institucijama. A nadamo se da će dogodine inicijativa biti još i više.
Koliko DHKP trenutačno ima članova i jesu li mlade generacije zainteresirane za prevođenje i učlanjenje u Društvo?
Trenutačno brojimo 301 člana, a javlja nam se sve više mladih, ne samo radi učlanjenja, već i vezano uz naše brojne inicijative koje aktivno prate.
Može li se živjeti samo od prevođenja? Koliko članova DHKP-a živi i egzistenciju osigurava samo prevođenjem, a koliko njih zapravo zarađuje plaću radeći nešto drugo, prevodeći u slobodno vrijeme?
Samo od prevođenja može se živjeti, ali rijetki uspijevaju živjeti isključivo od književnog prevođenja. U ovom trenutku 40-ak je naših članova koji su samostalni umjetnici. Ostali pak moraju imati dvije paralelne karijere te se većinom književnim prevođenjem bave paralelno uz neki drugi posao.
Članice i članovi Društva prevode s brojnih jezika, no postoji li i kakav nedostatak, odnosno, manjka li prevoditelja s nekog određenog jezika?
Naši članovi prevode na hrvatski s ukupno 40-ak jezika tako da pokrivaju doista velik broj svjetskih jezika i književnosti. Među članovima ima i onih koji se, premda već prevode s nekog ili nekoliko jezika, odluče učiti jezike poput, primjerice, kineskog kako bismo s vremenom, napokon, imali izravne prijevode umjesto posrednih, najčešće s engleskog jezika.
Jesu li rad, trud, volja i posvećenost književnih prevoditelja dovoljno prepoznati, vrednovani i cijenjeni u svakom smislu?
Nažalost, moram reći da nisu. Sjajno surađujemo s nekim nakladnicima, neki od njih uredno objavljuju biografiju prevoditelja, navode ime prevoditelja na prednjim koricama svojih knjiga, ali kod nekih je pravi pothvat pronaći tko je preveo objavljeno djelo, kao da se prevelo samo. No nepoštovanje prevodilaca još je prisutnije u popratnim materijalima, na mrežnim stranicama, na promocijama knjiga. Veliki su problem i kazališta koja objave sve, od imena šaptača do imena redatelja ili redateljice, ali uredno preskaču ime prevoditelja. Pritom svi zapravo izravno krše Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Kad svatko tko govori ili piše o prijevodnoj književnosti bude navodio autora ili autoricu prijevoda, tek ćemo tada moći govoriti o uvažavanju našeg rada, truda i posvećenosti.
A je li rad književnih prevoditelja dostojno financijski vrednovan, plaćaju li vas književni nakladnici pošteno i na vrijeme?
Naravno da uvijek ima i neprofesionalnih naručitelja, ne samo među izdavačima, s kojima treba biti posebno oprezan. U današnje je vrijeme i velik problem tobožnje rašireno poznavanje velikih svjetskih jezika. No ipak nije isto pratiti sapunicu na kabelskoj televiziji i prevesti nobelovku. Ljudima od knjige nije teško prepoznati razliku u takvim prijevodima pa bi zapravo najbolje bilo da loše prevedene knjige vrate izdavaču kao robu s greškom.
