Na Valentinovo, 14. veljače, na velikoj pozornici HNK Split bit će nakon puno godina praizveden novi hrvatski mjuzikl “Bambina” koji na tekst Ane Tonković-Dolenčić postavlja Krešimir Dolenčić. Bit će to i mala poslovna obljetnica bračnog para Dolenčić budući da je “Bambina” njihova 25. zajednička predstava. Dok intendant HNK Split Srećko Šestan naglašava da je riječ o velikoj i zahtjevnoj produkciji koja će nas uz nezaboravne skladbe Nene Belana i Đavola vratiti u osamdesete prošlog stoljeća “u najlipšem gradu na svitu”, autorica teksta Ana Tonković-Dolenčić i redatelj Krešimir Dolenčić bruse mjuzikl za čiju je praizvedbu već mjesecima neviđeno zanimanje.
Na pitanje odakle uopće ideja za mjuzikl “Bambina”, Krešimir Dolenčić otkriva:
– Srećko Šestan je peti intendant splitskog teatra kojem sam predložio da radimo nešto takvo. Nekakvu “maglovitu” priču nudio sam Mani Gotovac, Štrljiću, Mucalu, Golovku. Ovdje sam 1991. postavljao “Spli’ski akvarel” i kroz njega dobro upoznao Split 20-ih prošlog stoljeća. A osamdesetih je Split bio grad popularne glazbe, grad Bana, Belana i mnogih drugih skladatelja i pjevača. Ana i ja smo razgovarajući o ideji zaključili da Neni Belanu, s kojim smo se često viđali, predložimo da na njegovu postojeću glazbu izmislimo priču i napravimo mjuzikl. Nešto kao “Mamma mia”. Prihvatio je i Ana je počela pisati tekst.
Kako je jedna Zagrepčanka, prema onome što možemo čuti iz kazališta, s proba, napisala tipičnu splitsku priču s nizom originalnih gradskih likova i baza?
ANA: Mama mi je iz Dubrovnika, a cijelu prvu trudnoću provela sam u Splitu kad je Ksenija Prohaska pripremala predstavu “Marlene Dietrich”. Ovdje smo mladovali, mediteranski temperament mi je u krvi, splitski mentalitet jako blizak. Ova priča je zapravo univerzalna: grčki brodovlasnik naručuje gradnju tankera “Bambina” u splitskom škveru, isprepleću se vrlo različiti likovi i tri ljubavne priče. Unatoč razlikama među njima, trudila sam se da nema ideoloških sukoba, da prestane biti bitno tko u što vjeruje, da se problemi riješe na zajedničku korist. To je utopijski element kazališne predstave, koji podcrtava kako je vrijeme da nadiđemo razlike. To je jedna od ideja predstave.
Kako je tekao proces stvaranja, što vam je bilo najteže?
ANA: Pisanje mi je kao “osvajanje tvrđave”. Oko godinu dana se fermentirala ideja, a samu priču sam brzo napisala. Nije problem pisati karaktere. To je mašta i iskustvo. No, htjela sam da priča drži vodu. Trebalo je hrpetinu tehničkih podataka iz škvera o tome kako se gradi brod ubaciti u melodramatsku priču. Jako mi je pomogla glazba, volim Đavole. Proživjeli smo mi te pjesme od 16. do 45. Uvijek mi je ta glazba draga, sve sam stihove znala napamet i prije pisanja teksta. Sve su pjesme zapravo izišle iz “Bambine”. Sve je ljubav. Slušala sam “Bambinu” i shvatila – tako se zove tanker! Tako su po spontanom principu pjesme počele upadati u situacije.
KREŠIMIR: “Bambina” je i komedija i mjuzikl. U predstavi je korumpirani direktor, ali i udbaši, međunarodni varalice, škverani... Postoji određena vrsta tipologije i duha Splita kao i u “Spli’skom akvarelu”, a mi smo taj duh pokušali uhvatiti našim životom, prijateljima i predstavama. U Splitu sam tri puta postavljao “Spli’ski akvarel”, zatim svoju prvu veliku operu “Hoffmanove priče”, pa prvu veliku predstavu na otvorenom “San ivanjske noći” i zadnju predstavu koja je odigrana na Carrarinoj poljani “Mandragolu” prije nego što su taj prostor osvojile gostionice. Moj “Ero s onoga svijeta” igra se u Splitu već gotovo 20 godina, a tu su i brojne opere, koncerti... Radio sam i u Spaladium areni, na Poljudu, rivi... Split je moj grad u najiskrenijem smislu.
U mjuziklu “Bambina” likovi su šaroliki, tu su i neke gradske legende poput Pajde. Kakva je podjela uloga?
KREŠIMIR: Igraju glumci iz splitskog teatra, studenti te članovi muškog i ženskog Zbora HNK Split. Plus orkestar. Zboristi su izvrsni, predstava s jednom pauzom traje oko dva i pol sata i tu je jako važna pjevačka kondicija koju oni imaju. S njima mi je odlično raditi. Tu je Neno Srdelić, jedan od naših najvećih komičara. Mislim da je genij. I neki moji prijatelji s kojima sam već radio kao Tonči Banov koji glumi legendarnog Pajdu. Čuo sam ga i ja uživo. Pajdin duboki bas koji je doslovce prodirao kroz zidove. Čut ćete neke njegove kultne baze. Zatim Andrijana Vicković, Giuliano Đanić s kojim sam u Zagrebu radio tri dječje predstave na Anine tekstove, senzacionalni Pere Eranović koji glumi inženjera brodogradnje, mladića iz radničke obitelji s Ravnih njiva. U “Bambini” igra sjajna Zorana Kačić-Čatipović i dragulj naše kazališne scene Ksenija Prohaska. Zatim izvrsna Tajana Jovanović, Silvana Stanić, Vicko Bilandžić, Filip Radoš, Stipe Radoja, Stefan Kokoškov... Odlična glumačka podjela, a tu su i dvije mlade studentice, Tea Požgaj i Ana Malovan. U predstavi sudjeluje sastav i orkestar od 28 ljudi. Olja Dešić, vrlo kreativan i obrazovan glazbenik, inače član Belanova stalnog sastava, radi aranžmane. Mjuzikl je vrlo zahtjevna forma, žanrovski jako težak. Puno nam je pomogao Jasen Boko smjestivši lica u različite jezične idiome, od vlaškog do urbanog splitskog. Jelena Bosančić je jedno odlično stvorenje, izvrsna asistentica režije, a u “Bambini” i koreografkinja. Intendant Srećko Šestan napravio je izvrstan izbor kad je odlučio da Jelena Bosančić bude ravnateljica Drame u HNK Split. Za kostime je zadužena Tea Bašić-Erceg, moja asistentica, a scenografiju potpisuje Dinka Jeričević s kojom sam napravio neke od meni najdražih predstava u životu i koja je navikla na to da hoću puno.
ANA: U mjuziklu imamo 24 scene i tridesetak ljudi. Velika je to predstava koju je nemoguće učiniti komornom.
Koliko je ovaj mjuzikl drukčiji od uprizorenja koje ste dosad postavljali?
KREŠIMIR: Potpuno je drukčiji od svega što sam dosad radio i baš se tome jako veselim. Još nikad nisam radio praizvedbu mjuzikla. No, “Bambina” bi bila i fantastična televizijska serija u šest nastavaka. Lica su vrlo bogato opisana, zatim to je žanr mjuzikla, pa fantastični Neno Belan i njegova glazba... Svemu se jako veselim, iako moram priznati da nije lako. Malo spavam. Međutim, da mi nismo tako usidreni u Split, takvo što ne bi se moglo napraviti.
U Splitu, u kojem je zadnji mjuzikl postavljen davno, prije 36 godina, na svakom kantunu priča se o “Bambini”. Prava je pomama za kartama koje bi uskoro trebale biti puštene u prodaju. Što očekujete?
KREŠIMIR: Uh, to je dobro, ali me pomalo hvata i panika. Mjesto radnje je škver. Tamo tipkaju na pisaćem stroju, nitko nema mobitel ni slušalice. Analogno vrijeme 80-ih sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama. Predstava bi trebala ići po gradovima Hrvatske i šire. Nadam se.
Je li Split, kao što se često može čuti i pročitati, “divlji grad”, “grad- slučaj”?
KREŠIMIR: Ne želim baratati takvim etiketama. Mislim da je sve to dio medijskog folklora. Mi živimo u Zagrebu, ali Split nam je predivan. Ima li u Hrvatskoj uopće grad bez “slučaja”? Gdje se ta hobotnica korupcije, lopovluka i lažnog domoljublja nije pojavila? Pa onda ispada da je Split neki “slučaj”. E, pa nije! Osim politikantskih udarnika “slučajeva”, svuda ima i dobrih, poštenih i normalnih ljudi. Taj i takav Split ja oduvijek volim i poštujem. Ta romantična verzija grada poticaj je za ovaj mjuzikl. I Belanova glazba s pregršt predivnih ljubavnih pjesama koje se nastavljaju s “Đavolima”.
ANA: Nije ni Zagreb poljsko cvijeće. I u njemu se svašta događa.
Što mislite o stanju kulture u Splitu?
KREŠIMIR: Svega nedostaje, baš kao i svuda u Hrvatskoj. Stanje kulture u Splitu i u Hrvatskoj je na jedan posto! O tome možemo razgovarati kad budemo na tri ili četiri posto. Ako preostane od novih borbenih aviona. Činjenica je da se nitko i ne zabuni na predsjedničkim ili parlamentarnim izborima, ili onima za gradove i općine, i spomene barem “K” od kulture. Ali, kad god uđem u HNK Split – sve je puno. To me jako veseli. Imamo sport kao reality show, a zapravo nam je sport samo nogomet. U Splitu postoji upravo plemenska pripadnost jednom građanskom sloju, a svijest o tome da taj građanski sloj nestaje svjedoči da on postoji. Zato i radim ovaj mjuzikl. Mladi će prepoznati korumpirane direktore, i one koji su vjerni liniji partije, i satelite muljatora i nerazmjer između bogatih i siromašnih. Ništa se puno od 80-ih nije promijenilo u ljudskoj psihi. Mislim, nije se promijenilo ništa od Aristofana i Plauta, Euripida ili Sofokla.
ANA: Nije istina da postoji odron kulturne publike. Izložbe i kazališta uvijek su jako dobro posjećeni. Uvijek postoji kritična masa ljudi. Kultura je identitet svakog naroda. Stoljećima su se nacije profilirale kroz kulturu.
Kako je raditi sa suprugom redateljem koji je stalno na nekom drugom mjestu?
ANA: Ovo nam je 25. predstava, jako se dobro razumijemo i bez teksta. A kad se ne slažemo, onda tu ima puno teksta, ha-ha...
Imamo slične poglede na kazalište, sličan smisao za humor. U našim predstavama puno je svjetla kao i u našem odnosu. Dobro radimo zajedno, naš profesionalni život je jako prepleten. Našli smo način da živimo za kazalište, a da pri tome ne opterećujemo obitelj. Marta je na Likovnoj akademiji, Đuro razmišlja o medicini, Nikola je ovdje s nama. Umjetnički posao nije vezan za radno vrijeme, cijelog vas prožima. Mi ne možemo zatvoriti vrata i zaboraviti na posao kad dođemo doma. Poslovi nam se dosta razlikuju, ja pišem uglavnom u Zagrebu, a Krešo putuje. Imamo fantastične suradnike, ali da smo oboje redatelji, bilo bi problema.
Kakvi su vam planovi, što nakon “Bambine”?
ANA: Za Kazalište “Moruzgva” Ecije Ojdanić radit ćemo predstavu o kućnim majstorima u kojoj ćemo na humoristički način govoriti o iskustvima i druženjima s njima. Angažirani smo za otvaranje Festivala djeteta u Šibeniku, dogovorili smo i jednu predstavu za Kazalište lutaka. Krešo je uvijek na pedeset strana, a u Splitu radi na samo jednoj predstavi pa mu je ovo “odmor”. Kad god dođemo u Split i vidimo more, ono nas digne, napuni nam baterije do nekog novog susreta.
Govorite gotovo kao pravi Splićanin, uhvatili ste mnoge riječi nas fetivih?
KREŠIMIR: Ja vam mogu govorit po splitski kad hoću, ali mogu kad hoću i po dubrovački. Imam uho za to, ali najbolje se snalazim na kajkavskom. Ipak sam ja rođeni Zagrepčanin, ali obožavam sva hrvatska narječja.
šokre "gasi mikrofon" dolenčić