Izvanserijska je minijaturna knjižica likovne umjetnice iz Beograda i životne suputnice dubrovačkog pjesnika Milana Milišića Jelene Trpković nazvana "Sisak - Dubrovnik, pisma ljeta 1980." koju je u Sisku objavila tamošnja Udruga Kultura vrijednosti pod uredničkom paskom žilavog kulturtregera Đure Tadića.
Ishodište ove knjige je u likovnoj koloniji Željezare Sisak koja je u jugoslavenskim okvirima imala veliku težinu i okupljala umjetnike iz cijele zemlje. Početkom ljeta 1980. godine u Sisak je vlakom, a kako bi drugačije, doputovala i mlada beogradska akademska slikarica Jelena Trpković kako bi u suradnji sa radnicima tadašnjeg industrijskog mastodonta (Željezara Sisak u to je vrijeme zapošljavala 14.000 radnika) i u izravnom klinču sa opasnim željeznim pećima stvarala samosvojna umjetnička djela. Djela koja su ostajala Željezari za njenu bogatu likovnu zbirku.
Jelena Trpković svoj je dvotjedni boravak u Sisku u pismima lucidno i bespoštedno opisivala dubrovačkom pjesniku i svom ljubavnom partneru Milanu Milišiću, a u knjižici su ta pisma, ponešto skraćena, i po prvi put javno objavljena. Zanimljivo, na svoje sisačke slike Jelena Trpković uporno je i intuitivno stavljala tajnovitu ruku sa pištoljem, a sudbina tih slika je danas nepoznata, baš kao i sudbina brojnih drugih umjetničkih djela nastalih u okviru cijenjene likovne kolonije Željezare Sisak.
Još zanimljivije, i Jelenina životna ljubav, hrvatski pjesnik reprezentativnog opusa Milan Milišić stradao je kao prva civilna žrtva srpsko-crnogorskog napada na grad Dubrovnik u listopadu 1991. godine, u stanu s pogledom na eterični Grad u kojem je živio sa Jelenom i koji je ubojito naciljala granata Jugoslavenske narodne armije. Jelena se spasila bacivši se ispod stola, Milan nije bio te sreće.
A to je ista ona armija u kojoj je Jelenin otac svojedobno bio stručnjak baš za izradu teškog naoružanja te je radio kao stručnjak u vojnoj industriji. Čak je u spavaćoj sobi držao velike staklene posude sa čahurama raznih kalibara. Puno je nesretnih i nevjerojatnih sudbinskih paralela isprepleteno i u umjetničkom odnosu Jelene i Milana, ali i Jelene i Siska te Jelene i Dubrovnika.
Dio tog gustog literarno-životnog tkanja donosi nam ova diskretna i maksimalno samozatajna autobiografska i biografska intimistička knjiga u koju je s pravom uvrštena i odlična Milišićeva pjesma koja počinje stihom "Koga nije - bez njega se može...". Donosi ova knjiga i dio pisma koje je Milišić osamdesete uputio Jeleni, baš kao i dijelove razgovora u kojima se Jelena Trpković, kada je već napustila Dubrovnik i vratila se u Srbiju (predavala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu kao redovni profesor na Katedri za crtanje) prisjećala i Milišića i svojih dubrovačkih dana, ali i konkretnog aktivističkog otpora prema ratnoj mašineriji koja je iz Beograda godinama kuljala prema gotovo svim dijelovima bivše Jugoslavije.
A onda je bog rata promijenio strane, pa je za cilj NATO-vih napada odabrao Srbiju, a Jelena se Trpković baš u tim danima vratila u Beograd. U intervjuu tjedniku Danas objavljenom u knjižici trpko piše "U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje".
U međuvremenu, Jelena Trpković brine za ostavštinu Milana Milišića, pjesnika i dramaturga dubrovačkog kazališta Marina Držića koji je u Hrvatskoj gotovo pa zaboravljen. Radi i na slikama. Povremeno, vrlo rijetko izlaže. Čini se da već godinama i to još od 1985. nije izlagala u Dubrovniku.
Vrijeme je da se to promijeni. I da Jelena Trpković ima izložbu u Dubrovniku i da u tom gradu i predstavi svoju unikatnu knjigu sjećanja na Milana Milišića, pjesnika koji je s pravom ušao u hrvatske enciklopedije, predavao na Katedri za engleski jezik i književnost na Sveučilištu u New Yorku te tamo igrao šah sa Brodskim. Bio je građanin i pjesnik svijeta. I ne bismo ga smjeli zaboraviti. Niti njega, niti Jelenu Trpković.
Baš me zanima jel bi ovi Hrvatine objavili pisma između npr. Stjepana Horvata i Barbare Novak? Čisto sumnjam. Al kad su njihove srbende u pitanju... I nije vas sram, ak znate kaj je to, ak u vašim zapadnoturskim genima nekaj tak uopće postoji?