Lijepo zagrebačko jutro, neuobičajeno tople jeseni, redatelja Borisa Liješevića, gosta iz Srbije, koji upravo u Satiričkom kazalištu Kerempuh, završava rad na predstavi “Blue Moon” po istoimenom romanu Damira Karakaša, odvela sam na intervju i kavu na terasu, na sunce. “Hvala, što ste mi otkrili još jedno prekrasno zagrebačko mjesto”, kaže on. To najbolje opisuje njegovu osobnost: intelektualac koji sumnja, redatelj koji u svojim predstavama emocijama barata na način koji i okorjelom (i profesionalnom) gledatelju tjera suze na oči.
Čujem da vas je Karakaš odveo u Liku. Kakvi su dojmovi?
Vodio me u Liku, ali na moju inicijativu. Sve mi je više potrebna ta vrsta istraživanja, upravo to najdulje ostaje u mojem sjećanju nakon što završim rad na predstavi. Važno mi je to istraživanje, ne samo ono što ja radim već i ono što radi cijela ekipa ili kada nam na probu dođu ljudi koji imaju veze sa štivom, koji su proživjeli nešto slično, koji nam prenesu iskustva iz prve ruke. Često se dogodi da takav susret ili odlazak izvan kazališne dvorane potpuno promijeni tijek rada na predstavi, da taj proces nakon toga postane imanentniji, dublji, da nakon toga sve bolje razumijemo. Bolje se osjećam kada obiđem mjesta na kojima se događa priča. Ako se dvoje srelo u kafiću, moram vidjeti je li on malen i skučen ili je velik. Trebam tu sliku u glavi. To su stvari koje potiču maštu, inspiraciju, meni važne jer me uvlače u materiju, u priču. Sve mi je važniji taj bliski odnos s materijalom koji radim. Ne uspijevam ga uvijek postići, i baš zato su važni susreti s ljudima koji nose to iskustvo u sebi, s krajevima u kojima se priča događa. Ne osjećam se dobro kada ne mogu ući u neku priču, a zna se i to dogoditi, a to se i vidi na predstavi. Ma što više vrijeme prolazi, režiju – a i glumu – sve više doživljavam kroz te dvije riječi – “ulazak unutra”. Kada sebi pokušavam objasniti što je to režija, uvijek završim na tome.
Još ću vas malo vratiti u Liku, Karakaševu Liku. To je surov kraj, onaj u kojem se nekada teško živjelo. Lika je tvrda, gorštačka. Rekla bih da je to vama kao Crnogorcu blisko, da znate prepoznati tu tvrdoću iza koje se skriva puno toga.
Nije to samo tvrdoća. I jezici su nam slični, melodija jezika u Lici vrlo je slična melodiji jezika koji sam slušao u Crnoj Gori. Koliko ljude sa sjevera Hrvatske ne mogu razumjeti, toliko sam u Lici razumio svaku riječ. A što se tiče mentaliteta, uvjeren sam da ga stvara geografija...
Jedno je more, drugo ravnica, a treće planina?
Apsolutno, iako sam odrastao na moru, potičem iz brdovitog kraja, koji je ostavio trag. I kod nas se teško živjelo, bilo je siromaštvo sve dok se, negdje sedamdesetih, nije razvio turizam (Liješević je odrastao u Budvi, op. a.). Valjda mi je zato toliko i blizak Karakašev roman. Prvi sam ga put sreo jako davno, još dok je to bila pripovijetka, objavljena u časopisu Quorum. Oduševio me na prvo čitanje načinom pisanja, kako na malom prostoru uspijeva ući duboko u arhetip, duboko u odnose u obitelji, u mentalitet svog kraja. Mentalitet je to o kojem je danas teško suditi, a on se ne libi pisati o svojoj obitelji. Privukao me kut iz kojeg promatra stvari, lakoća s kojom piše o tim tvrdim, teškim i surovim stvarima. Ima tu i puno humora, onog koji me podsjeća na Fellinija. Nadam se samo da ću uspjeti naći scenski ekvivalent za taj humor jer ne mogu reći da on humorom olakšava stvari.
Dapače, on ih humorom pojačava, naglašava.
On humorom pojačava tu surovost, ali je istovremeno čini ljudskijom. Karakaš je jedan od najautentičnijih pisaca koje sam čitao i siguran sam da ta autentičnost dolazi od toga što je zauzeo pravi odnos prema sebi, svojoj osobnosti, svom podrijetlu, kraju iz kojeg dolazi. On nema masku, ne pokušava biti netko drugi. Naprotiv! On je na pravi način u kontaktu sa samim sobom i to je autentičnost i autohtonost njegova književnog izraza. Razgovarali smo o nekoj sceni koju treba dopisati i on kaže: “Kad pišem o Lici i Ličanima, osjećam se kao riba u vodi.” Zaista piše kao riba u vodi iako sam kaže da teško piše, da mu treba puno vremena, ali zato, kada stranice dođu pred nas, odišu tom nevjerojatnom lakoćom.
No, mnogi će redatelji reći: “Sačuvaj me Bože živog pisca, onog koji mi se stalno petlja u posao.” Znam da Damir aktivno sudjeluje u radu na predstavi. Za vas je to prednost ili mana?
Kada gledam stvari koje sam do sada radio, tu zaista ima puno pisaca, živih pisaca. Ta suradnja, zajednički i dug rad na samom tekstu, koji je kasnije temelj rada u dvorani za probe, dao je moje predstave koje smatram najvažnijima. S piscem bih proveo puno vremena prije samih proba. Tako sam radio s Igorom Štiksom, a radili smo zajedno tri komada, počevši od “Elijahove stolice” do trećeg prošle sezone, predstave “Zrenjanin”, koju smo radili u i o gradu u kojem je propalo više od 90 tvornica i u kojem je 100 tisuća ljudi ostalo bez posla. Tako radim i s Fedorom Šilijem, s kojim sam lani radio “Noćnu stražu” u Ateljeu 212, tako sada radim i s Damirom. Cijelo smo se ljeto dopisivali, zajedno s dramaturginjom Dinom Vukelić, radili na tekstu. Meni pisac puno znači, i u toj pripremi i na probama. Izgleda da se najslabije snalazim kada nema pisca od kojeg dobijem feed back. Dovoljno je da Damir na probi samo dobaci neku riječ i sve krene. Nadam se, ako ova predstava bude po mjeri i mojoj i njegovoj i ansambla i publike, da će i Damir biti jedan od pisaca s kojima stalno radim.
Dok vas slušam, zbunjena sam. Sve vaše predstave rad su jakog redatelja, a svaka vaša riječ odzvanja sumnjom. Mi smo u Hrvatskoj navikli na redatelje koji misle da su bogodani, da oni sve najbolje znaju. Odakle ta sumnja kod vas?
Možda je to pitanje za neku psihoanalizu?
Hajmo malo na kauč. Gledala sam snimku vašeg govora u Novom Sada na početku nove školske godine, na temu što je umjetnost danas.
O Bože! Mnogi su to gledali, nisam ni znao da snimaju i da će biti na internetu. Danas me sram to i pogledati.
Tamo ste pred mladima na početku studija, dakle možete ih zapanjiti svojim postignućima, a ni iz jedne vaše riječi ne izvire stav s visina. Govorite o predstavama s početka karijere, kojima niste sretni i zadovoljni, priznajete kako sve do “Čekaonice” niste zadovoljni onim što ste napravili. Malo bi tko bio tako iskren, od sto redatelja 99 bi ih govorilo kako je sve što su napravili genijalno. Za mene je vaš način pravi put podučavanja.
Za mene je ovo važna tema. Sve su to rezultati borbi koje nisu bile ugodne ni lake. Sumnja je stalno tu, to je istina. Neke stvari teško podnosim, ali za mene je najvažnije da budem načistu sam sa sobom. Mislim da stvaratelj samo tako može napredovati, ako je iskren, oštar prema samom sebi. Važno je da znamo kada nešto nismo dobro napravili, da to prihvatimo kao dio života i rada. Neke stvari naprosto nisu dobre, bavim se tim stvarima, analiziram ih, tražim gdje je i kada krenulo lošim putem. Nekada mi se dogodi da shvatim kako je predstava krenula krivo još prije prve probe, da je u trenutku kada sam donio neku tvrdu odluku sve propalo i da sam sve vrijeme rada lagao sam sebi. Možda te sumnje, a vjerujte mi nije neki užitak tako govoriti o sebi, imaju smisla kada ih podijelim s drugima. Zapravo su mi predstave i rad u kazalištu jako važni. Svaku predstavu doživljavam kao živo biće, ono koje nosim u rukama, za koje se borim. Nekada se izborim za to biće, a nekada i ne. Jako se vežem za rad, za projekt i zato me jako boli kada ne uspije. Možda se i liječim tako da tu svoju bol podijelim s drugima. Vidim da moja bol i moj neuspjeh mogu biti prihvaćeni. Isto kao i uspjeh. I to je dio biografije, dio života. Opasnost je za redatelja da se zatvori, kada za svoje neuspjehe pronalazi krivce i opravdanja. Time redatelj onemogući samom sebi da pronađe izlaz, da se promijeni. Sumnja je moj način borbe, meni jako važna tema i hvala što ste je otvorili. Očito i ne mogu skriti taj svoj način borbe, emocije, a ispada da takav odnos prema sebi danas baš i nije poželjan. Ali to sam ja, to je moja osobnost. I to sam našao i kod Karakaša, čisto i transparentno, baš zato podložno da se pretvori u umjetnost.
Kod Karakaša je strašno važna i glazba i naslov “Blue Moon” to sugerira. Kako ste je riješili?
Stvara je Jurica Pađen. Doživljavam ga kao glazbenika koji ima svoj put. Uvijek mi je bio zanimljiv kao pojava, nikada nisam čuo ni vidio da je samoljubiv, nabrijan na samog sebe. Uvijek je u svom okruženju, uvijek su tu rock and roll i gitara. Glazba koju stvara meni je bliska. I kada sam čitao Karakašev roman, to me podsjetilo na Pađena, na ljude o kojima on pjeva. Karakašev me pristup materijalu podsjetio na Pađenov pristup. Slična je duhovitost, način na koji kroz humor govore o ozbiljnim temama. Karakaševe dangube su me podsjetile na Pađenove dangube.
I tako smo preko Pađena došli i do Azre, glazbe koja je pri vrhu vaše osobne top-liste...
Uvijek u samom vrhu.
Jeste li u šetnjama Zagrebom vidjeli što se dogodilo s trgom na kojem je snimljena fotografija za omot “Filigranskih pločnika”. Taj je trg prošao ‘brazilsku depilaciju’, na njemu više nema drveća, uspomena... Oteli su nam dio prošlosti. Otkud ta ljudska želja da se ubije povijest? Zašto postoje umovi sigurni da svijet počinje s njima?
To je tipično balkanska osobina, da se ne čuva nasljeđe. Fedor Šili je nedavno bio u Oxfordu nakon deset godina. I pitam ga kako je, a on kaže: “Sve je isto, samo je jedna knjižara koju sam volio postala kus-kus restoran.” Ma to je sreća, kod nas nakon deset godina ne možeš prepoznati ni cijeli grad. U Crnoj Gori duhoviti kažu: “Da kralj Nikola ustane iz groba, prepoznao bi samo Cetinje.” Samo se ono nije promijenilo, zato što nije glavni grad i nije na moru. Sve se ostalo, što dohvati kapital, mijenja, dobiva nova – blještava, jeftina, kratkotrajna i nepotrebna – obilježja. Zaista, kako vrijeme odmiče, čini mi se da takve odluke, kao tu s obnovom zagrebačkog trga, donose ljudi koji žive i rade u rukama kapitala. Čak i da ih pitaš je li trebalo posjeći stablo, rekli bi ne, ali njih kapital tjera na to. Kao da je kapital postao biće, misleće biće koje od čovjeka traži da mu služi. Sve je u interesu krupnog kapitala, sve će mu se podrediti, a mi ne znamo kako da mu stanemo na put niti to znaju ljudi koji nas vode. Javni interes više ne postoji. Tko god ima veliku količinu para i tko nudi fiktivna radna mjesta i neke ljepše fasade taj će dobiti sve, i Cvjetni trg i što sve ne. Tako kapital postaje svemoguć, postaje Bog.
Kakve je uloga kazališta u takvom svijetu kapitala? Ovdje se vodi žučna rasprava o tome postoje li kazalište kako bi radilo klasike ili ono smije biti angažirano, smije maštati i željeti drugačiji svijet. I u svjetlu novog konzervativizma jako su glasni oni koji su protiv bilo kakve angažiranosti pa je tako Oliver Frljić postao neprijatelj br. 1.?
Ne pristajem na sintagmu “kazalište mora biti”. Kazalište smo mi koji ga radimo. To je kao da kažete stanari neke zgrade moraju biti takvi i takvi. A to su različiti ljudi, različiti životi, snovi... Zato i tvrdim da kazalište ne mora ništa! Ili teza: kazališni je umjetnik odgovoran tome i tome. Ne! Kazališni umjetnik je odgovoran sebi i svojoj inspiraciji. A Frljić je čovjek velike inspiracije, velike snage. On ne miruje, radi to što ga zanima. Hoće li to u nekim sredinama biti neprihvatljivo, hoće li on biti onemogućen, to je druga stvar. Zamislite da mu sada naredite da radi renesansnu komediju? I ja sam imao izlete u druge žanrove i uvijek su mi se obili o glavu. Frljić je čovjek koji snažno osjeća ne samo stvarnost nego i svoj impuls i prema tome je strašno odgovoran. Prirodno je da je njegov rad negdje prihvaćen, a negdje ne. To je dinamika između njega i sredine u kojoj radi, njega i publike, i ta dinamika je snažna. To je najvažniji dio njegova rada, ta toliko snažna komunikacija sa sredinom u kojoj živi i radi bez obzira na to prihvaća li ga ta sredina ili odbacuje. I zato ga toliko cijenim, njegov rad i snažnu vezu koju ima sa svojom inspiracijom, način na koji se po svaku cijenu bori za tu inspiraciju.
