Onaj tko poznaje slikarstvo gestualne apstrakcije visokog modernizma europske provenijencije i djela Pierrea Soulagesa, Hansa Hartunga ili Ede Murtića, prepoznat će, kazao je svojedobno Branko Franceschi, osnovne izvedbene principe kojima se gradi čvrsta jezgra kompozicije slikara Zorana Šimunovića. Izvedeni likovi preuzeti su iz života i stvaraju prostore sjećanja i nostalgije zasnovane na providnom prikazu prepoznatljivih predmeta, gotovo fetiša, poput primjerice motiva igračaka: medvjedića, vlakića ili banana koje voli njegov sin Oskar. Svaki kutak njegova umjetničkog djela personaliziran je i nosi oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Naizgled nevažne figurice, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti njegova postajanja. Čini se da gotovo lebde u kompoziciji, koncentrirajući se u središtu slike, puštajući bojama da u potpunosti zauzmu rubove platna. Tako njegove slike, na pola puta između figuracije i apstrakcije, poprimaju snažan narativni karakter i pričaju priče s malom dozom humora i puno poezije.
– Moj dom prepun je detalja. U biti, promatrač je direktno uključen u stvaranje djela kroz fragmente svoga odrastanja, kroz svoje najljepše uspomene, a to je upravo djetinjstvo. Umjetnicima je katkad teško izložiti svoju intimu i pokazati je svijetu, ali ja s tim nemam problema – kazao je i sam slikar, dobro poznat domaćoj kulturnoj sceni. Osječanin, kustos Gradskog muzeja Vukovar, ovisnik o tetovažama i fetivi Slavonac. Vječni pozitivac koji, sam kaže, ne gleda svijet kroz ružičaste naočale, nego kroz ružičaste oči. To se vidi na njegovim slikama i optimizmu kojim zrače, a za ružičasto raspoloženje trenutačno ima i dodatnih razloga jer njegova karijera već neko vrijeme ide uzlaznom međunarodnom putanjom i slike su mu upravo izložene i u bečkoj galeriji District 4 art.
– District 4 art jedna je od inozemnih galerija koja me zastupa kao autora, a u sklopu svojih aktivnosti priprema i izložbe. Pregovori s njima počeli su na prijedlog mojeg prijatelja, kolekcionara Milana Krivde, a nakon kratkih dogovora rezultirali su uspješnom i ugodnom suradnjom. Uglavnom, mnogi su zainteresirani za moja djela, među njima su i neke poznate zvijezde, ali u ovom poslu jako se cijeni diskrecija, stoga ne bih ulazio u detalje – odgovorio nam je pomalo samozatajno Zoran Šimunović na upit o poznatim facama iz svijeta umjetnosti koje su se zainteresirale za njegova razigrana ulja na platnu, mahom velikih formata, koja na europskom tržištu postižu cijenu i do 20.000 eura. Zanimalo nas je i koji je profil ljudi koji su većinski njegovi kupci?
– Njihov je profil jako raznolik. Štoviše, danas je iznimno teško procijeniti tko je potencijalni kupac. Naime, imate klijente koji jednostavno žele sami sebe počastiti nekim mojim djelom, dok s druge strane imate klijente koji su ozbiljni kolekcionari i ulažu u budućnost. Najviše me veseli što svi moji klijenti, bez obzira na to iz koje skupine dolaze, moje slike kupuju prije svega zato što u njima uživaju. U tom kontekstu moram se pohvaliti činjenicom da se sve moje slike koje su kupili nalaze na njihovim zidovima i izložene su pogledima, a ne čekaju u kojekakvim mračnim skladištima više tržišne cijene – kaže slikar, koji je u Beču izložio i jedan novitet – tepihe koje izrađuje u Vukovaru, a na koje preslikava motiviku svojih slika. Pokazalo se to, veli, kao nevjerojatno dobra odluka jer reakcije su i više nego pozitivne.
Priča o njegovu proboju u likovnost poznata je, ali kako je ponavljanje majka mudrosti, prisjetimo se još jednom. Rođen je 1984. u Nuštru kao sin poljoprivrednika i odrastao je na velikoj farmi na kojoj se uzgajaju pšenica, ječam, kukuruz, uljana repica... Djetinjstvo je, prisjeća se, proveo na traktoru i viličaru, pomažući svojima na polju. Roditelji su željeli da se bavi vođenjem obiteljskog biznisa pa je upisao Agronomski fakultet, no ubrzo je shvatio da to nije pravi put za njega i napustio ga nakon samo godinu dana. Tu je ključnu ulogu odigrala njegova supruga Ivana, koja ga je, vidjevši neke od njegovih crteža, nagovorila da upiše Akademiju likovnih umjetnosti. Ta odluka zauvijek mu je promijenila život, upoznao je svoju strast prema umjetnosti i stvaranju, što mu je, kaže, najveći blagoslov.
Godine 2008. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, diplomirao 2013. u klasi profesora Antuna Borisa Švaljeka, a potom se zaposlio kao kustos Gradskog muzeja Vukovar, u kojem razvija razigrani kulturni program namijenjen mlađoj publici.
– Moj posao kustosa vukovarskog muzeja najljepši je na svijetu. Surađujem s mnogim umjetnicima, institucijama, muzejima, veleposlanstvima, što mi je puno pomoglo i utjecalo i na razvoj moje umjetničke karijere. Umjetnik i muzej trebaju jedno drugo, a ja ostvarujem savršenu sintezu jednog i drugog. Na oba polja trudim se raditi profesionalno, oba moja posla izrazito su kreativna, vežu se jedan na drugi i savršeno dopunjuju – kaže Šimunović.
Privatno sebe definira kao hedonista – voli lijepe stvari i živi život s užitkom. Osobitu pozornost posvećuje imidžu, dio je to cijelog paketa, a posebnu strast ima prema tetovažama. Tijelo mu je produžetak slikarskog platna, tetovira se sam, a svaka tetovaža kockica je u stvaranju jedinstvenog djela, projekta koji, kaže, nikada neće biti gotov i rast će s njim.
Što se tiče osječke umjetničke scene, zadovoljan je i ne žali se na zagrebačku centralizaciju, koju mnogi ističu kao problem.
– Različite su profilacije umjetnika kao i njihovih likovnih svjetova. Smatram da svaka regija može ponuditi nekoliko dobrih autora pa tako i istok Hrvatske. Osijek kao glavno sjedište Slavonije i Baranje nudi i autorima i publici velik izbor. Uvjeren sam da ima dovoljno prostora za sve kvalitetne umjetnike iz svih umjetničkih područja da nađu svoje mjesto pod suncem, gdje god to bilo – kazao je pa o potencijalnoj poslovnoj ponudi koja bi ga jednom možda mogla ponukati da se odseli iz Slavonije nastavio:
– Volim Slavoniju. Ona je moj dom. Osijek kao grad pruža apsolutno sve što je potrebno za ugodan i kvalitetan život. Ali, naravno, nikad ne reci nikad. Zasad nemam namjeru napustiti svoj dom, ali život možda ima druge planove za mene.
