Umalo je postao poljoprivrednik, ali na radost umjetničkog svijeta otkrio je svoj slikarski talent. Zoran Šimunović, slikar, kustos Gradskog muzeja Vukovar, bajker, ovisnik o tetovažama i fetivi Slavonac, izlaže u Zagrebu u Studiju “Josip Račić”. U autorskoj koncepciji Branka Franceschija, ravnatelja Moderne galerije, do 7. ožujka izloženo je trinaest Šimunovićevih ulja velikih formata iz povezanih ciklusa “Hommage prostoru” i “Je li astronautima potrebna umjetnost?” nastalih u posljednje četiri godine.
Onaj tko poznaje slikarstvo gestualne apstrakcije visokog modernizma europske provenijencije i djela Pierrea Soulagesa, Hansa Hartunga ili Ede Murtića, prepoznat će, kaže Franceschi, osnovne izvedbene principe kojima se gradi čvrsta jezgra Šimunovićevih kompozicija. Izvedeni likovi preuzeti su iz života i stvaraju prostore sjećanja i nostalgije zasnovane na providnom prikazu prepoznatljivih predmeta, gotovo fetiša, poput primjerice motiva igračaka.
– Svaki kutak mog umjetničkog djela personaliziran je i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti moga postajanja. Moj dom prepun je detalja. U biti, promatrač je direktno uključen u stvaranje djela kroz fragmente svoga odrastanja, kroz svoje najljepše uspomene, a to je upravo djetinjstvo. Također, u ciklusu se govori o sveprisutnoj umjetnosti oko nas. Ona je uvijek tu i ne treba je negirati, nego prihvatiti – objašnjava Zoran Šimunović, kojeg je prošla pandemijska godina, po mnogočemu specifična, totalno iznenadila.
– Ostavila nas je zatečene. Isprva, nisam ozbiljno shvaćao koliko će utjecati na sve nas, međutim, vrijeme je pokazalo da sam u krivu pa smo sada već počeli razmišljati u kontekstu prije i poslije jer život zaista više nije isti. Vjerujem u znanost, stoga optimist sam i živim za bolje sutra – kaže pa o utjecaju pandemije na kulturu dodaje da mu se čini da je itekako učinila svoje i na neki način izbrisala jednu cijelu epohu.
– I to kako u kulturi tako i drugim djelatnostima. No ako pandemiju gledamo očima samoizolacije, u tom kontekstu i nije nešto negativno ostavila za umjetnike, konkretno slikare, jer umjetnički život i jest jedan oblik samoizolacije. Poslovno je, vjerujem, nanijela mnogo štete svima. U mojem slučaju na tom polju posljedice su neznatne, čak suprotno. Godina mi je bila i više nego uspješna – kaže.
Znamo da su hrvatski muzeji, što zbog pandemije što zbog potresa, lani izgubili četiri milijuna posjetitelja, svi trpe posljedice pa ih nije pošteđen ni Gradski muzej u Vukovaru, kojeg je Šimunović kustos.
– Posebno mi je tužno bilo gledati prazne izložbene prostore jer kao umjetniku i kustosu stalo mi je da je umjetnost dostupna, na koncu, što je umjetnost bez publike. No neovisno o svemu što se događa naš muzej ima planove i programe i vjerujem da će se i publika vratiti – govori kustos koji je tijekom “starog normalnog” bio poznat po pomaknutom kustoskom konceptu prilagođenom mladima čija su otvorenja izložbi postajala eventi s DJ-ima i trajali su satima.
– Moj pristup umjetnosti je razigran, stoga ga primjenjujem i u praksi kustosa. Imam senzibilitet za mlađu publiku, što je razvidno i u programima koje pripremam. Igra je u temelju umjetnosti, a smatram da se ja znam dobro zaigrati – kaže Šimunović, inače 36-godišnjak koji radi u Vukovaru, a živi u Osijeku. I dok slušamo o egzodusu mladih iz Slavonije, on ostaje pa kaže:
– Jedan je dom i njemu se uvijek vraćate. Moj dom je tu i ne želim otići, ako ne moram. Teško je govoriti kamo će me život odvesti, ali dok mogu birati, ostajem tu. Osjećam se ispunjeno jer imam obitelj i svoj krug prijatelja, kolega i suradnika, za koje uvijek nađem vremena, neovisno razgovaramo li o umjetnosti ili o svakodnevnim temama. Upravo mi život u Osijeku omogućava da imam dovoljno vremena za sve, za rad i slikanje, druženje i uživanje u životu. Osijek je grad po mjeri čovjeka, imate sve potrebne sadržaje, a nije ni prevelik ni premalen. I slavonska umjetnička scena u principu je jako dobra i mislim da bi trebala biti vidljivija kako u Hrvatskoj tako i na međunarodnoj sceni.
Kritike njegova slikarstva odlične su i u samo nekoliko godina postigao je izuzetan uspjeh. Prepoznao ga je i svjetski Regard Magazin, a krajem prošle godine dobio je i poziv Lena & Roselli gallery Budapest. Njegov umjetnički rast i razvoj te karijerni put međusobno su, kaže, uvjetovani, do sada je uspio ostvariti sve što je naumio pa se nada da će mu i sljedeća petoljetka biti uspješna. Osim što istim putem nastavlja graditi svoju odličnu likovnu karijeru, brendira pomalo i samoga sebe oslikavajući svoje tijelo tetovažama na kojima su motivi njegovih slika.
– Recept za uspjeh u cijelom je paketu. Tetovaže su moj porok. Sklapanjem fragmenata stvaram jednu koja prekriva dobar dio tijela i koja konstantno raste i ne nazire joj se kraj. Elemente svojih umjetničkih djela tetoviranjem prenosim na svoje tijelo i tako stvaram jedno zasebno umjetničko djelo. Sve što je tetovirano ima osobnu priču. Budući da se u posljednje vrijeme tetoviram sâm, mogućnosti su mi neograničene. I zaista ne znam kada će biti kraj – kaže pa toj ovisnosti pridodaje i onu o motociklima koji se, kaže, odlično uklapaju u pojam umjetnosti.
– Slobodan duh veže obje stvari. Osjećaj slobode je neopisiv i ne želim ga napustiti. Motori su moja strast baš kao i umjetnost.
