Petar Hektorović postaje filmski lik, a “Ribanje i ribarsko prigovaranje” 450 godina nakon tiskanja prvog izdanja postat će cjelovečernji film. Narativni spjev u tri dijela koji opisuje Hektorovićevu trodnevnu plovidbu s dvojicom ribara od Staroga Grada do Šolte teško je zamisliti predočen na filmsko platno, međutim, Milan Trenc, po čijoj je genijalnoj ideji snimljena hollywoodska trilogija “Noć u muzeju”, ne misli tako.
Napisao je scenarij, prihvatio se režije, okupio kvalitetnu ekipu, dobio tri milijuna kuna od HAVC-a, i Stari Grad na Hvaru, u kojem upravo traje snimanje “Ribanja i ribarskog prigovaranja”, vratio u Hektorovićevo 16. stoljeće. Petra Hektorovića igra ni manje ni više nego Rade Šerbedžija, ribari su Leon Lučev i Bojan Brajčić, a u epizodnim se ulogama pojavljuju Inge Appelt, Filip Mayer, Romina Tonković, Lorenco Damjanić... – Jako sam zadovoljan s prvih nekoliko dana snimanja.
Ekipa je sjajna, glumci su sjajni i mislim da smo snimili izvrsne kadrove. Bit će to jako lijep film, onakav kakav sam zamislio – kaže nam redatelj i scenarist Milan Trenc, svestrani umjetnik čiji su crteži i ilustracije objavljivani u najprestižnijim američkim novinama poput New York Timesa. Hektorovićevo djelo nije lako pretočiti u film pa nas je zanimalo što ćemo gledati u njegovu filmu čega nema u Hektorovićevu Ribanju? – Gledat ćemo jednu ljubavnu priču. Neću reći da je izmišljena s obzirom na to da je Petar Hektorović imao izvanbračnu kćer, a svaka kći ima majku, odnosno svako dijete plod je neke ljubavne veze. Mi u filmu pričamo hipotetsku priču te ljubavne veze između Hektorovića i neke seljanke, odnosno pučanke.
To njegovo putovanje u Ribanju i ribarskom prigovaranju dobiva novu dimenziju jer se on tijekom putovanja prisjeća te njegove ljubavi i veze iz mladosti. To postaje i putovanje morem i putovanje kroz vrijeme. U jednom se trenutku počnu miješati stvarnost, snovi, vizije i halucinacije i nešto što je na papiru u Ribanju bilo realistično djelo, postaje rukopis njegove duše. Mislim da će biti vrlo zanimljivo – kaže nam Trenc kojega smo, kao i ostatak ekipe, zatekli između dva snimanja. Upravo su se vratili s vrha Svetog Nikole gdje su snimali scenu kada Petar Hektorović naiđe na muze i pripremali su zadnju scenu, njihov iskrcaj s broda.
Šerbedžijini grijesi mladosti
– Danas snimamo zadnju scenu zato što gospođa Appelt, koja igra časnu sestru, mora otići iako je malo neuobičajeno da na početku snimamo zadnju scenu – kaže Trenc dok jede s nogu, nakon što je i osobno sudjelovao u dotjerivanju i uređivanju broda prije snimanja zadnje scene. Posljednjih nekoliko godina intenzivno je istraživao Hektorovićev život. – Sve je što znamo o Hektoroviću iz Ribanja. Postoji još i njegova oporuka, nekoliko pisama i to je to. Ja sam popunio rupe onako kako je to moglo biti. Već smo snimili scene mladog Hektorovića, kojeg igra Filip Mayer, i njegove pučanke Romine Tonković.
Bili su uistinu sjajni. Mislim da će njihove kreacije dati jedan bitan emotivni naboj filmu i da će biti poveznica te priče s mlađim gledateljima jer riječ je o jednoj mladenačkoj ljubavi koja je nažalost tragično završila – otkriva nam Trenc. Radu Šerbedžiju odmah je vidio u ulozi Petra Hektorovića koju je za njega i napisao. Naš glumac s uspješnom svjetskom karijerom kaže nam da je rado i s velikim uživanjem utjelovio hrvatskog književnog barda. – Jako je zanimljiv scenarij, drukčiji od mnogih, samim tim što je riječ o povijesnom razdoblju, 16. stoljeću. Bit će to nešto vrlo interesantno u hrvatskoj kinematografiji – smatra Šerbedžija.
– Priča o Petru Hektoroviću je zanimljiva. Bio je zanimljiv čovjek, jedan od najzanimljivijih pisaca svoga vremena. Iako nije ostavio velik opus, napisao je jedan od najznačajnijih tekstova svoga vremena. Zanimljiv je i kao intelektualac, tu je i ta njegova priča o položaju vlastelina, jednom od gospodara otoka, nasljedniku svoje velike obitelj, i to u doba 30-40 godina poslije velike hvarske bune koja je bila krvava i u kojoj su pučani pobili mnoge, pa i njegova oca, majku... Osim toga, priča u sebi ima jednu lijepu ljubavnu komponentu, njegovu ljubavnu priču s jednom Vlajinom. Nju je Trenc dodao, ali postoji priča o tome. Ništa se točno ne zna o toj ženi, ali postojala je jer on je imao kćer, nezakonitu, koju je priznao samim tim što joj je ostavio svoj imetak. I unuku je imao, malu Juliju. To je vrlo zanimljivo, a manje poznato – govori nam Šerbedžija u kostimu Petra Hektorovića, velikaša iz 16. stoljeća koji mu, tvrdi, predstavlja izazov.
– Što se mene tiče, ulazak u tu ulogu vrlo je zanimljiv. Volim igrati takve karaktere, drugačije od mene i moje prirode. Drugačiji jer je drugo vrijeme, on je vlastelin, a ja još pripadam proletarijatu, ha-ha. Ne samo to. Volim istraživati taj starofarski, staroslavenski, odnosno starohrvatski jezik. Osim toga, Trenc je likovnjak i ima jedan drugačiji pristup svemu, a osobito kameri i to mi se sviđa – govori Šerbedžija i kaže da uživa u Starom Gradu, u moru, ali i u brodu. Pliva svaki dan i tako rješava probleme s kralježnicom. – Grijesi mladosti, previše nogometa – uz smijeh kaže i dodaje kako mu je žao što s ostalim “ribarima” ne sudjeluje u ribolovu.
– Ja sam vješt na moru i na brodu, ali ovdje nisam u poziciji biti vješt jer igram bolesnog Hektorovića koji voli ribolov, ali sam aktivno ne sudjeluje i ne lovi. Šteta, ja sam poluprofesionalac. Volim ribu i poprilično sam dobar u ribolovu! – doznajemo od Rade Šerbedžije koji nakon Hvara odlazi u Los Angeles na nastavak snimanja CBS-ove serije Strange Angel. Leon Lučev glumi ribara Paskoja. – Imao sam jedan dan snimanja i teško mi je govoriti o ulozi koju tek stvaram. U fazi sam stvaranja Paskoja. Sviđa mi se koncept, kako je to Trenc sve zamislilo, odnosno njegova luđačka hrabrost da prati u naturalnim eksterijerima Hektorovićev put. Ima neko povjerenje u more i prirodu i sve što će nas okruživati – kaže Lučev. Kao i ostatak ekipe, na Hvaru je već neko vrijeme. Svladava tajne i tehnike ribarskog zanata
. – Pripreme su bile divne: na brodu, veslanje, jedrenje, to je mali raj. Ja sam rođen u Šibeniku i podrijetlom sam s više otoka pa je cijelo moje djetinjstvo vezano za brodove, to je nešto što mi je u krvi, dio mog odrastanja i mog djetinjstva. Bavimo se 16. stoljećem. Mi smo ljudi koji su veslali po 5-6 sati dnevno, dizali jidro i to im je bio život. Zanimljivo je to osjetiti, nije to pitanje samo vještine već načina života prije 500 godina. Ljudima je način života bilo more i otok, to je prostor i vrijeme. Ja volim jedrenje i to je bio ulaz u taj svijet, vrata u to vrijeme koje je drugačije od ovoga, više zajebano, ozbiljno, hijerarhijski nastrojeno... sad bih otišao u politiku, ali stat ću.
Dakle, nisam imao puno iskustva s latinskim jidrom pa mi je užasno drago što ga ovdje svladavam, to mi je čisto uživanje. Imamo profesionalnog ribara koji je s nama radio, a uz tehniku veslanja bitna je i zafrkancija na brodu. Bacali smo mriže, vadili ih. Ulovili smo ribu, ali nismo je kuhali, čuvamo je za brudet koji ja kuham u filmu – kaže Leon Lučev za kojega nikada nisi siguran je li ozbiljan pa će stvarno kuhati tu ribu ili se šali. Na pitanje treba li mu dubler za kuhanje brudeta nije mogao k sebi doći, on s otoka pa će mu dubler brudet kuhati... Drugog ribara, Nikolu, glumi mladi splitski glumac Bojan Brajčić.
Oduševljen je setom, ekipom, redateljem, kolegama, filmom....
– Ovo mi je prvi veliki projekt što se filma tiče i imam sreću što radim s redateljem koji je tolerantan i koji mi je dao dosta vremena da se prilagodim filmu, dao mi uvjete da vježbam na brodu, da jedrim, veslam, da bacam mreže s ribarima. Sjajno je raditi s Milanom Trencom, on je kreativac i sjajan čovjek. Kako je raditi s Radom Šerbedžijom, to vam iskreno još ne mogu reći jer svaki put kada stanem pred njega, ja sam u blagom šoku i sam sebe uvjeravam da je to stvarno on. Pitajte me za jedno mjesec dana kada budem stvarno siguran da sam snimao s Radom Šerbedžijom, a i tada ću se možda štipati i pitati događa li se to – uz smijeh nam kaže 27-godišnji Bojan Brajčić, zaposlenik Gradskog kazališta mladih u Splitu.
Dosad je radio u Generalu i nekim kratkim filmovima.
– Nikada nisam u filmu imao veliku ulogu koja se proteže na 15 dana snimanja, kada treba pratiti kontinuitet jer ne snimamo kronološki. Moram biti iskren, ovo je meni veliki zalogaj i stvarno se trudim odraditi što bolje mogu – kaže nam Bojan, a sudeći po reakciji redatelja Trenca, to mu dobro polazi za rukom. Da bi sve na setu štimalo kako treba, odnosno da bi 57 epizodnih i glavnih glumaca, 10 statista i 39 članova filmske ekipe radilo kao dobro usklađeni sat, brine se Boris Veličan, akademski producent.
‘Pitaj Vjeku’
– Suradnju s Milanom Trencom započeo sam u poodmakloj fazi projekta kada su neki drugi producenti, s obzirom na sredstva, smatrali da ga je nemoguće izvesti, a ja sam vjerovao da se može pa je Milan meni povjerovao i postao sam glavni producent. Od Staroga Grada dobili smo besplatno sve lokacije, dobili smo financijsku donaciju od Grada Hvara, sponzorstvo Jadrolinije jer putovanje je skupo, pa sredstva od HAVC-a i sad zadnje: HTV je ušao u projekt – govori Boris Veličan. Može li se s tri milijuna kuna, koliko su dobili od HAVC-a, snimiti takav film, zanimalo nas je. – Ne može, ali sad smo zatvorili financijsku konstrukciju. Sve ide po planu, imamo super ekipu. Jedino se može dogoditi kao jučer velika bura pa nismo mogli snimiti scenu na brdu. Onda se ekipa spustila dolje pa je nastala panika što se danas može snimati. No sve je u redu, u planiranom smo vremenu i računam da nam je 16. listopada zadnji dan na Hvaru – kaže Veličan. Moguće je da će završiti i koji dan ranije, ali lijepo im je u Starome Gradu i nikamo im se ne žuri.
Smjestili su se u napuštenom restoranu na plaži, tik uz more, ispred kojeg je vezan drveni brod Petra Hektorovića, a s druge strane uvale je njegov čuveni Tvrdalj, zdanje koje je gradio i dorađivao cijelog svog života. – Šetao sam se, ugledao ovu zgradu i pitao domaće što je to, a oni su mi rekli: “To ti je šporko i zapušteno.” Ja sam rekao: “Može, tu će nam biti uredi.” Tu su nam režija, garderoba, sve se nekako dobro posložilo. Ekipa je velika, a za epizodne uloge većinu ljudi uzeli smo iz lokalnih kazališta Staroga Grada i Hvara, osim nekolicinu koje su došli iz Zagreba – govori Veličan i napominje kako Hvar ima snažnu amatersku kazališnu scenu. Pun je hvale i za Vjeku Tadića Šila, domaćeg momka za kojeg kaže da ima zlatne ruke.
– Vjeko je asistent scenografa, organizator lokacija, zadužen je za odnose s Gradom i lokalnom zajednicom i, da skratim, u principu “Pitaj Vjeku” odgovor nam je na svako pitanje. Bez njega bi ovaj film bilo puno teže napraviti. On je razapet na sve strane, evo sad priprema brod dolje s dečkima – upoznaje nas Boris s Vjekom Tadićem, bivšim pomorcem.
Nije ni kikiriki
– Asistent sam scenografa i zadužen za izbor lokacija, što je normalno, mještanin sam. Tražili smo autentične prostore i one gdje je trebalo što manje intervencija u prostoru. Rekvizite koje nismo pronašli smo izradili. S Milanom Trencom upoznao sam se na premijeri Osmog povjerenika, na kojem sam također radio i stvarno mi je drago što sam dio ove ekipe – govori Vjeko. Brod na kojemu Hektorović plovi s dvojicom ribara iznimno je važan za cijeli film. Njega je osobno pronašao i izabrao Milan Trenc. – Ako se ne varam, kupio je olupinu gajete u Vrbovskoj, a onda su je u Betini na Murteru prilagodili po njegovim zamislima i malo povećali. Kako je Milanu ta ideja za film u glavi već 4-5 godina, a on je ilustrator, nacrtao je kako brod treba izgledati. Radio je dosta povijesnih istraživanja i prilagodio brod da bude autentična izgleda, onako kako je izgledao u 16. stoljeću. Pazilo se na svaku sitnicu, da nema neke kromiranosti – kaže nam producent Boris Veličan. Za kraj ga pitamo je li bilo skupo angažirati Radu Šerbedžiju, a Veličan diplomatski odgovara da mu je plaćena pristojna cijena. – Nije previše, ali nije ni kikiriki. Međutim, ne moram vam ni govoriti što znači imati Radu u filmu kao Hektorovića... – kaže nam Veličan. Film će s takvom zvijezdom imati lakši pristup inozemnim tržištima, ali velike planove s njim imaju i na domaćem terenu. – S obzirom na to da je teško čitati Hektorovića, a riječ je o školskoj lektiri, to je film koji će ući u obaveznu filmsku lektiru – najavljuje Veličan. Premijera Ribanja i ribarskog prigovaranja planirana je sljedeće godine u Puli.
Pogledajte video: Bile su najljepše glumice Hollywooda i onda su lice uništile botoksom
Kao da Hrvatska nema dovoljno onih koji su se vratili iz prošlosti...