Rođen je 5. rujna1934. godine u Zagrebu kao Tvrtko Zane, a umro 15. travnja 2010. isto u Zagrebu ali kao Branimir Donat. A u tih sedamdeset i šest godina, ugledni penovac, član Matice hrvatske i Hrvatskog društva pisaca i Društva hravtskih književnika uspio je napisati tridesetak knjiga, urediti pravu malu biblioteku zanimljivih i raritetnih knjiga te ispisati na desetke književnih kritika, eseja, ali i novinskih počesto polemičnih tekstova.
Volio je secesiju i građanski duh, bio je gurman i ljubitelj likovnosti, najviše je pisao o prozi, ali itekako se razumio i u poeziju. Istraživao je avangardu u Hrvatskoj i svijetu, autor je, uz Igora Zidića, više nego zapažene “Antologije hrvatska fantastične proze i slikarstva”, pisao je o dadaističkoj poeziji i hrvatskom poetskom ekspresionizmu, kriminalističkom romanu i hrvatskoj humorističkoj prozi, ali i sovjetskoj kazališnoj avangardi.
Donat je bio čovjek sa stavom, intelektualac koji je odlično shvatio PEN-ovu povelju o slobodi pisanja i mišljenja i provodio je u praksi. Bio je i nakladnik te je umirovljen od 1994. godine u svojoj Dori Krupićevoj objavljivao knjige koje su obogaćivale povijest hrvatske književnosti otkrivajući brižno čuvane tajne te iste književnosti. Pisao je hrabro i uporno o zabranama u hrvatskoj književnosti u vrijeme socijalizma ali i o sudbinama hrvatskih pisaca bliskih ustaškom režimu. Bavio se Donadinijem i Slamnigom, Šopom i Viktorom Vidom, Krležom i Wiesnerom. Nije šutio o prešućenima i progonjenima, nije pričao o spornima, jer, kako ističe predsjednica hrvatskoga PEN-a Nadežda Čačinović nije bio zlopamtilo.
Kao srednjoškolac u Zagrebu uređivao je Polet i Naš glas, kao student kulturnu rubriku Studentskog lista. Bio je čovjek žurnalistike, uvijek s pravom ogorčen što dnevne novine imaju premalo stranica kulture i ukidaju kulturne priloge. Kao mladac je osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog političkog delikta. Robijao je u Staroj Gradišci kao Zane, a potom uzima pseudonim Donat i prve eseje objavljuje u ljubanskom Delu. Novim imenom dobiva novi zalet i neumorno piše u periodici postavši vodeći književni kritičar koji nikada nije diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pa je ostao izvan akademskih krugova kojima bi njegov talent i lakoća pisanja sigurno bili od velike pomoći.
Njegove knjige “Crni dossier” i “Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika” ponovno ga potvrđuju kao književnog kroničara i istraživača koji je imao slonovsku memoriju i strastveno se bavio hrvatskim literarnim gubitnicima koji su baš u Donatu imali najvjernijeg saveznika.
Neka je poštovanom gospodinu Branimiru Donatu laka hrvatska gruda .