Autor zbirke pjesama “Voli nju divlju” (Znanje, urednica Bojana Franić, prepjev Maja Klarić) još je jedan od literarnih fenomena rođenih na društvenim mrežama. No, svijet ne zna tko je on. Krije identitet i kaže: stihovi su dovoljni. I doista jesu.
Iz njegovih pjesama neupitno je da je riječ o muškarcu, vjerojatno mlađem, o čemu govore stihovi, a ne činjenica da je prve čitatelje pronašao u virtualnom svijetu. Potpisuje se kao Atticus, a oni koji su ga otkrili i koji ga prate na Instagramu uglavnom su čitalačka publika mlađe dobi. To nas zapravo uvodi u sasvim novo poimanje književnosti našeg vremena: oni koji su u (ne tako davnoj) lektiri iz dna duše prezirali svaku zbirku pjesama, sada su najveći “potrošači” nove poezije. Generacije koje su odrasle na SMS-ovima očito više svoje ubrzano vrijeme ne žele trošiti na duge forme i poezija im je postala bliža (i draža) od proze. Ovaj autor taj apsurd vremena koristi do krajnjih granica, pa nije ni čudo da slovi za pjesnika čiji su stihovi “najbolji za tetovaže”.
Baš kao i njegova planetarno prihvaćena i slavljena kolegica Rupi Kaur, ovaj pjesnik zapravo u naše glave stavlja slike: privlačne, svima jasne, obojene sjetom, erotikom, potragom za onim posebnim trenucima u životu.
On je odličan promatrač svijeta, onaj koji viđeno zna upisati doslovno u nekoliko stihova. Ponekad je kraći i od haikua, ali nikada nije banalan i bez nekog dubljeg značenja čije odjeke osjećamo i u našim životima. Vjerojatno to i jest tajna svakog velikog pjesnika: on podsjeća svakog uživljenog čitatelja da ljubav ponekad znači i odlazak, da se može i voljeti i odustati...
