Bob Marley, najveća ikona reggae glazbe i prvi izvođač s Jamajke koji je postigao svjetsku slavu, rođen je 1945. na današnji dan. Iako nije postigao velik uspjeh u SAD-u, po čemu se i danas mjeri doseg nečije karijere, duboko je transformirao glazbenu i kulturnu auru svog vremena te glazbom, tekstovima, porukama i akcijama ostvario nezaobilazno mjesto u povijesti glazbe. Svoj specifičan simbolizam crpio je iz rastafarijanizma – vjerske sljedbe koja je etiopskog cara Hailea Selassieja I. doživljavala kao živog boga koji će crnce vratiti u njihovu domovinu – Afriku.
Kao daleko najpoznatiji rastafarijanac, Marley je prenosio poruku mira, jedinstva i ljubavi. U njegovim pjesmama pomiješani su religijski misticizam i pozivi za političkim osvješćivanjem i uskrsnućem. Slijedio je i druge postavke te vjere kao što su stroga vegetarijanska prehrana, zabrana šišanja zahvaljujući kojoj će njegovi dreadlocksi steći kultni status, ali i usmjerenost na prirodu u kojoj valja tražiti vezu s nadimkom 'kralja ganđe'. Dio pop-kulture i danas je imidž njega s džointom u ruci, no njegovo zagovaranje marihuane i ljekovitog bilja bilo je ozbiljnije nego što to sugeriraju posteri za sveučilišne sobe. Kao rastafarijancu, pušenje trave bio mu je vjerski ritual i svim je srcem vjerovao u njezina duhovna i ljekovita svojstva. Pušio je 18 džointa dnevno, govoreći: "Trava je biljka. Biljka je dobra za sve."
Rođen je kao Nesta Robert Marley 6. veljače 1945. na Jamajci od 19-godišnje seoske djevojke Cedelle Booker. Njegov otac, Norval Sinclair Marley, bijeli britanski mornarički časnik u to je vrijeme imao 60 godina, radio kao nadzornik na plantaži, imao reputaciju seksualnog izrabljivača, a i Cedelle je šutnuo nedugo nakon Bobova rođenja. Umro je od srčanog udara kada je Bob imao deset godina.
Zbog svoje miješane rase Marley je imao teško djetinjstvo, pogotovo nakon što su se on i njegova majka preselili iz svoje ruralne sredine u Kingston. Jamajka je tada još bila pod kolonijalnom vlašću i postojao je dubok osjećaj nepovjerenja crnaca prema bijelim ljudima, a Marleyja su pogrdno nazivali "bijelim dječakom". Bizarna je činjenica njegova djetinjstva i da je znao precizno čitati ljudima sudbinu iz dlana. Na opće zgražanje svoje majke, i sam je sebi prorekao da će postati slavni pjevač.
Tim putem kreće 1963. kada su Marley i njegovi prijatelji Peter Tosh i Bunny Wailer osnovali ska-bend koji će postati poznat kao The Wailers. Nekako u to vrijeme glazbenog uspona, Bob Marley oženio se Alpharitom Constantijom 'Ritom' Anderson u Kingstonu 10. veljače 1966. On je imao 21 godinu, ona 19 i ostali su u braku do njegove smrti, kojom je ona postala najmoćnija brokerica Marleyjeve imovine. No to nije bio sretan brak. Izvanbračne veze bile su im svakodnevica, ona je zbog javnog imidža pristajala na medijske napise da su rastavljeni, a Marley je imao i niz javnih veza, od one s miss svijeta 1976. Cindy Breakspeare do karipske prvakinje u stolnom tenisu Anite Belnavis. S Ritom ili s drugim ženama, da ne idemo u detalje, Marleyjeva službena mrežna stranica priznaje njegovo jedanaestoro djece. Pravi je broj sporan, s obzirom na broj stranaka koje su pokušale uložiti svoja prava na "Marleyjeve milijune" nakon glazbenikove smrti.
S probojem Boba Marleyja nakon prvog međunarodno distribuiranog albuma "Catch a Fire" 1973. koincidira i zanimanje za reggae koje su sredinom sedamdesetih pokazali najkomercijalniji bijeli rock-izvođači poput Rolling Stonesa. Kako piše glazbeni kritičar Hrvoje Horvat, već su iste godine snimali na Jamajci, dok je Keith Richards – prema vlastitom priznanju u duši ionako "obojen" – ponosno nosio majicu s Marleyjevim likom i kupio kuću u Kingstonu, ne bi li bio bliže izvoru glazbe koja ga je fascinirala. Ericu Claptonu Marleyjeva pjesma "I Shot the Sheriff" spasila je karijeru sredinom sedamdesetih i naznačila pomak od bluesa prema reggaeu. Omjer koji je reggae sadržavao kao rasplesana i politički svjesna glazba, punk i novovalnim imenima sredinom sedamdesetih bio je neizbježan predložak, Marleyjev putokaz kako spojiti politički angažman s probojnom, hipnotičkom i optimističnom sviračkom podlogom koja je nagovještavala da postoji svjetlo na kraju mračnog tunela punog neugodnih životnih činjenica.
Poruke njegovih pjesama kao riječi utjehe i nade dočekali su milijuni siromašnih i obespravljenih ljudi diljem Afrike, čime se Marley neminovno nametnuo i kao politička figura, a zbog čega je 1976. preživio i politički motiviran pokušaj ubojstva. Naime, njegov koncert Smile Jamaica, na kojem su Marley i Wailersi trebali nastupiti 5. prosinca 1976., iako je u početku bio oglašen kao apolitična proslava zajednice, globalno je doživljen kao podrška tadašnjem premijeru Nacionalne narodne stranke Michaelu Manleyju, koji je tu percepciju pokušao kapitalizirati prateći najavu koncerta raspisivanjem parlamentarnih izbora. Dva dana prije koncerta grupa naoružanih napadača, želeći kazniti Marleyja zbog njegove 'podrške' Manleyju, provalila je u Marleyjev dom i ranila četvero ljudi i Marleyja upucala u prsa i ruku. Ubrzo nakon toga, Marley odlazi s Jamajke, prvo na Bahame, a zatim u London, gdje je neko vrijeme živio u egzilu i snimio "Exodus", koji će časopis Time proglasiti najvažnijim albumom 20. stoljeća.
Godine 1978. Jamajka je na rubu građanskog rata, a Marleyjev pokušaj da posreduje u primirju između zaraćenih političkih frakcija u zemlji doveo je u travnju te godine do mirovnog koncerta One Love, na kojem je na pozornici ujedinio Manleyja i njegova političkog protivnika Edwarda Seagu, koji će postati premijer 1980.
Osim glazbe, vjere, žena i politike, nogomet je bio još jedna Marleyjeva strast. Bio je veliki obožavatelj Peléa i brazilske momčadi, a jednom je novinaru rekao: "Ako me želite upoznati, morat ćete igrati nogomet protiv mene i Wailersa." Upravo uz nogomet veže se na neki način i njegova smrt sa samo 36 godina. Naime, 1977. liječnici su mu dijagnosticirali maligni melanom na nožnom prstu koji je otkriven zbog ozljede koju je imao na nogometu. Preporučili su mu amputaciju prsta, što je on odbio iz vjerskih razloga. Pokušao je i alternativno liječenje u bavarskoj klinici, ali kada je postalo očito da to ne pomaže, odlučio se vratiti na Jamajku. Umro je na putu u domovinu, u Miamiju 1981. i pokopan je u domovini s nogometnom loptom, gitarom i pupoljkom marihuane.
