Milan Kundera, klasik češke i francuske književnosti, prije više od desetak godina obećao je da više neće objavljivati romane, a onda mu je Gallimard 2014. ipak objavio kratki roman “Praznik beznačajnosti”. Isti je roman prošle godine u prijevodu Vande Mikšić objavila zagrebačka Meandarmedija koja i inače u posljednje vrijeme sustavno objavljuje sva Kunderina djela. Posljednjih desetljeća, Kundera se izmaknuo od javnosti. Ne daje intervjue. U rodnu Češku putuje u tajnosti. Oko njegova imena netko moćan stalno plete teško provjerljive poluinformacije o konfidentstvu. Što se izdavaštva i novih djela tiče, prisutniji je s esejima nego romanima.
Kundera je rođen 1929. godine u Brnu, prelijepoj moravskoj prijestolnici u kojoj se, usput rečeno, nalazi i posljednje počivalište baruna Franje Trenka. Iako Kunderu vrlo često spominju kao potencijalnog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Nobelov komitet već je desetljećima izričito suzdržan u pogledu nagrađivanja ovog srednjoeuropskog pisca koji ima barem dvije domovine i dva glavna jezika na kojima stvara svoju hvaljenu literaturu, češki i francuski. I njegov “Praznik beznačajnosti” svojevrsni je literarni eksperiment, autobiografska stilski krajnje izbrušena opservacija autora o starosti koja svim ljudima bez razlike stavlja plombu beznačajnosti. Pa i Kunderi.
U ovom romanu koji se lako mogao razlomiti na nekoliko čak i nepovezanih novela, iskusni autor se šali s francuskom uznositom i teatralnom kraljevskom poviješću, ali se još jednom u svom iskreno antitotalitarnom opusu vraća sovjetskom vođi Staljinu, koji je jedan od potvrđenih i povijesnih vođa antifašističkog tabua. Donekle Kundera i ismijava ljudsku očaranost (mladim) ženskim tijelom, u ovom slučaju osobito pupkom simbolički nimalo nevažnim dijelom ženskog tijela, pa i poput Umberta Eca u “Nultom broju” testamentarno komentira i brojne druge suvremene društvene pojave, primjerice europsku multikulturalnost koja je Stari kontinent, zahvaljujući radnoj snazi iz cijelog svijeta, pretvorila u karikaturalnu “kulu babilonsku” u kojoj nitko nikoga ne razumije jer svatko govori svojim, makar i izmišljenim jezikom.
Dosta je prostora u ovom netipičnom romanu snažnih ali i samodostatnih rečenica posvećeno ne samo već spomenutom Staljinu nego i njegovu Politbirou, i to napose danas već pomalo zaboravljenom Hruščovu, ali i Brežnjevu, Molotovu, a ponajviše Kalinjinu, ruskom manje poznatom revolucionaru skromna obrazovanja, ali teško bolesne prostate po kojem je nazvan nekada pruski grad Königsberg, u kojem je rođen i jedan Immanuel Kant!? Kundera u “Prazniku beznačajnosti” spaja nespojivo, igra se i šali metaforama i motivima, povijesne osobnosti stavlja u nemoguće kontekste te svojim čitateljima potpuno otvoreno i stoički neformalno poručuje da je baš beznačajnost esencija ljudskog postojanja, i to s pomoću likova koji beznačajnost žive punim plućima totalno udavljeni životnim ritualima koji se ponavljaju iz generacije u generaciju, iz jednog povijesnog razdoblja u drugo. Surov je Kundera kada razotkriva staračko zapadnoeuropsko dokoličarstvo i kada brutalno demistificira povijest pišući i o tajnovitom kremaljskom mokrom čvoru kao bitnom poprištu sovjetskih političkih borbi između Staljina i preostalih politbiroovskih poslušnih patuljaka. I ono što je najvažnije, u ispisivanju ovog donekle lepršava a ipak snažno usidrena romana, Kundera je iznimno osoban, što i jest najveći mamac za čitatelja, a vjerojatno će biti i neprocjenjivo štivo za neke buduće (ili i sadašnje) autorove biografe. “Praznik beznačajnosti” je filozofična knjiga, jedan mogući kroki današnjice ispisan rukom majstora kojem je kvaliteta uvijek bila važnija od kvantitete. Ipak, “Praznik beznačajnosti” nije neozbiljna knjiga za razbibrigu. Kunderino lice ne zna za opuštanje.
