Unatoč mjerljivim uspjesima u pozicioniranju Hrvatske i Zagreba na turističkoj karti Europe, za detektiranje realne slike nisu potrebe zamorne makroekonomske usporedbe s ostatkom Europske unije. Kao lakmus neka posluže Beč proteklog tjedna i gradska koncertna dvorana Wiener Stadthalle gdje su od srijede do petka nastupili američka grupa Tull, Eric Clapton i Bryan Ferry. U okviru ovogodišnje koncertne sezone u Beču nastupaju Bob Dylan, Metallica, Bon Jovi, Pink, Rammstein, Cher, a oproštajni koncert zakazao je i Elton John.
Temeljni blues standardi
Gotovo da se radi o bečkoj svakodnevici koju ne remete česta gostovanja najvećih imena popularne glazbe. Eric Clapton odradio je prošli četvrtak pred 15 tisuća gledatelja jedan od svoja četiri europska kontinentalna koncerta, nakon tri odrađena nastupa u londonskom Royal Albert Hallu. Biologija je neumoljiva pa je ritam ovogodišnje svjetske turneje prilagođen Claptonovim godinama (75) – u travnju je imao pet koncerata u Tokiju, a toliko je nastupa predvidio i za kraj turneje u rujnu u Sjedinjenim Državama, koje su, unatoč činjenici da je Englez, ipak pravo ishodište njegove glazbe. Od te činjenice Clapton ni danas ne bježi tako da je dvije trećine koncertnog seta od 15 pjesama u Beču temeljio na blues standardima. Neki će reći da je pomalo dosadan – osim ponekog „hvala“, Clapton ne komunicira s publikom, na pozornicu dolazi i s nje silazi s blago podignutom lijevom rukom, tijekom koncerta ne mijenja gitaru (samo jednom zbog prilagođenog otvorenog štima te u središnjem unplugged dijelu koncerta koji je bend odsvirao na akustičnim instrumentima), osim wah-wah pedale, nema drugih gitarskih efekata.
Rutinski odrađen, ali vrhunski odsviran i otpjevan koncert, bez gostiju, u klasičnoj blues rock postavi u kojoj su gitarama (Doyle Bramhall), basu (Nathan East) i bubnjevima (Sonny Emory) pridodani klavir (Chris Stainton), Hammond orgulje (Paul Carrack) i dva ženska prateća vokala (Sharon White i Katie Kissoon). Minimalistički, ali sasvim dovoljno. Clapton nema političku poruku, nije društveno angažiran, ne izlazi iz strogih glazbenih okvira. On je bezličan poput čovječje ribice, a opet kao kameleon s tisuću lica. Takva mu je i glazba, na momente dosadna, a većim dijelom brutalno dobra. Njegova glazba njegov je statement. Paradoksalna kao i njegov glazbeni i životni put. Clapton je otkrio svijetu velike blues majstore poput B.B. Kinga, Muddyja Watersa, Boa Diddleya, Buddy Guya...
Zapadnoj je publici šezdesetih godina prošlog stoljeća približio crnački glazbeni izričaj američkoj juga i srednjeg zapada. Nitko kao Clapton nije zaslužan što su afroamerički izvođači postali dio glazbenog establišmenta. B.B. King to mu je i osobno priznao i to nakon Claptonove rasističke faze. Pomalo shizofreno, Clapton je na koncertu u Birminghamu 1976. godine podržao tadašnjeg kontroverznog ministra Enocha Powella koji je tvrdio da će Britanija, ako se nešto ne poduzme, postati crna kolonija. Vikao je Clapton tada da treba migrante otjerati s Otoka te ponavljao parolu britanskih profašista iz Nacionalne fronte – „očuvajmo Britaniju bijelom“, što je izazvalo dotad neviđenu reakciju glazbene javnosti koja je prerasla u kulturni pokret poznat pod nazivom „Rock protiv rasizma“.
Poslije je krivnju svalio na konjak koji je u velikim količinama ispijao tih godina, priznajući da je bio rasist i fašist i da se gadi samome sebi.
Jedan od najvećih
No, nepošteno bi bilo zanemariti tu epizodu u sagledavanju slojevite Claptonove ličnosti. Danas na njegovim koncertima u publici nema tamnoputih ljudi, barem ne u Europi, oni ionako odavno ne slušaju blues. Bio je on i gad koji je snubio suprugu jednog od svojih najboljih prijatelja, gitariste Beatlesa Georgea Harrisona. Pjesmu “Layla”, svakako svoj najveći hit, napisao je upravo inspiriran ljubavlju prema Pattie Boyd, ali nije je bio u stanju dovršiti bez pomoći nikad prežaljenog heroja američke rock-glazbe Duanea Allmana, koji je prodrmao Claptonovu stvaralačku krizu u Miamiju 1970. godine, dok je bezuspješno s bendom Derek and the Dominos pokušavao snimiti album.
Erica Claptona marketinška industrija i danas fura kao jednog od najvećih rock-gitarista, međutim on je prije svega vrsni glazbenik – skladatelj, tekstopisac, aranžer, instrumentalist i pjevač. I u tome je njegova veličina. Pa ipak, unatoč mnogim talentima planetarno popularan postao je zahvaljujući tuđim pjesmama – “I Shot The Sheriff” Boba Marleya i “Cocaine” J.J. Calea. Kao i Duanea Allmana, i ovu je dvojicu nadživio, ali i nadmašio. Kao da je svakome s kim je dolazio u glazbenu interakciju krao djelić osobnosti i energije te je pretvarao u Claptona kakvog danas znamo.
Gledajući ga na nastupu uživo stječe se dojam da je i sam toga svjestan pa poštenim, od svakog kiča lišenim nastupima, vraća davno napravljene dugove.
