Bio je 19. siječnja 1925. kada je potencijalno smrtonosna epidemija difterije zaprijetila životima stanovnika Nomea, gradića na jugu američke savezne države Aljaske. Lokalna bolnica ostala je bez lijekova, a jedini serum koji je mogao spriječiti daljnje širenje infekcije nalazio se u dalekom Anchorageu. Najbolji i najbrži način da se lijek prenese bio je avionom, ali motor letjelice zbog niskih se temperatura zamrznuo i bilo je nemoguće pokrenuti ga. Jedino preostalo rješenje bile su pseće zaprege. Dvadeset timova s ukupno 150 pasa trebalo je prijeći 1085 kilometara, a među njima se naročito istaknuo crno-bijeli sibirski haski koji je u sebi imao i vučje krvi – Balto.
Balto do tada nije imao reputaciju vođe, a da je Gunnar Kaasen, jedan od ljudi koji je poveo pse, znao kakva ih oluja čeka na putu (snježna mećava sa snažnim vjetrovima na minus 31 Celzijev stupanj), najvjerojatnije bi svoj tim formirao drukčije. Ipak, Balto je dokazao da ne samo da je sposoban voditi računa o sigurnosti svojih bližnjih nego da je u stanju spasiti cijelu grupu od sigurne smrti u ledenoj rijeci Topkok. Kaasenov tim stigao je na odredište 2. veljače, a djeca su uspješno izliječena i spašena. Balto je slavljen kao heroj na novom popularnom mediju – radiju, a našao se i na naslovnim stranicama brojnih listova širom SAD-a. Glas o njegovu podvigu prešao je američke granice pa je postao i globalna vijest, a u znak sjećanja na njegovu hrabrost dobio je i statuu u newyorškom Central Parku.
Uistinu, velika je to priča, no jedini je problem s njom što nije istinita, što je, kako se to popularno kaže, “fake news”. Dragocjenu pomoć oboljeloj djeci dopremio je zapravo posve drugi pas, sibirski haski Togo i njegov vlasnik Leonhard Seppala, a novo svjetlo na ovaj važni događaj iz američke povijesti baca film “Togo”, u produkciji Walt Disney Picturesa, koji se krajem prosinca počeo premijerno prikazivati na kanalu Disney +.
Ovaj film iznimnih vizuala snimljen je u režiji Ericsona Corea, koji je karijeru dosad gradio kao direktor fotografije, među ostalim, i za hollywoodske blockbustere “The Fast and the Furious” i “Daredevil”.
Film je snimljen prema scenariju Toma Flynna, a glavne uloge ponijeli su fantastični Willem Dafoe koji je utjelovio Seppalu i Julianne Nicholson koja igra Seppalinu suprugu.
Nakon gotovo stotinu godina, film “Togo” ispravlja povijesnu nepravdu nanesenu Seppali i njegovu psu koju je u javnosti prvi iznio američki magazin Time 2011. godine. Naime, od 20 timova, koliko ih je bilo angažirano u “utrci za serum”, njih 19 prešlo je po 50-ak kilometara, u prosjeku. No samo je jedan tim pretrčao 320 kilometara i to je bio tim koji je predvodio Togo. Kako se ispostavilo, Balto je bio samo jedan od stotinjak pasa koji su sudjelovali u ovom podvigu, a zablude se dogodila zbog činjenice da je Balto predvodio pseću ekipu na posljednjoj dionici dugoj 80-ak kilometara te je skupa sa svojim čoporom utrčao u grad. Ondje ga je dočekao reporterski tim koji je, zbog neznanja ili ignoriranja činjenica, izvijestio o herojstvu samo jednoga jedinog psa. No onaj koji je pretrčao osam puta veću udaljenost od drugih pasa u timu, pritom trčeći najrizičnijim dionicama putovanja, ipak je bio Togo.
Stopa smrtnosti – sto posto
Filmska priča, koja se (ovaj put) temelji na istinitom događaju otpočela je u siječnju 1925. godine kada je liječnik dijagnosticirao prvi slučaj difterije, smrtonosne bolesti, dječaku u Nomeu, gradiću s oko tisuću duša, koji se nalazi 240 kilometara južno od Arktičkog kruga. Tamošnji liječnik i četiri medicinske sestre bespomoćno su promatrali kako trogodišnji dječak umire, a ubrzo potom i sedmogodišnja djevojčica. Pretpostavljalo se da će stopa smrtnosti za zaražene biti sto posto; nekoliko godina prije epidemija gripe poharala je polovinu stanovnika Nomea.
Valjalo je pod hitno osigurati antitoksin, serum koji se tada koristio za liječenje difterije, u vrijeme dok još uvijek nije bilo razvijeno cjepivo koje je praktički eliminiralo bolest. Medicinski tim pozvao je pomoć i tada je otkriveno da je najbliža zaliha seruma pohranjena u stotinama milja udaljenom skladištu izvan Anchoragea. Vlakovi, letjelice, brodovi... sve je to bilo beskorisno, ususret oluji koja se spremala i rekordno hladnom vremenu uz jake vjetrove koji su cijelu Aljasku okovali ledom. Jedini način da 20 kilograma težak paket s lijekovima kroz oluju stigne u Nome bili su psi.
Togo je do 1925. godine već bio prvak na utrkama pasa, ali čiji su trkački dani uglavnom bili iza njega. Na svijet je došao je kao sićušno štene, manje od prosjeka, 1913. godine, ali svojom je upornošću iznenadio svoga vlasnika Leonharda Seppalu. U knjizi Laneya Salisburyja “The Cruelest Mile” iz 2003. godine, koja junakom još uvijek proglašava psa Balta, Togo se spominje kao živa legenda među aljaškim psima trkačima, “rođeni vođa”. Iako je Togo u siječnju 1925. godine imao 12 godina, i dalje je bio brz i jak.
“Bio je najbolji pas koji je vlasnik Leonhard Seppala imao u ‘plovidbi’ morskim ledom i često je trčao dosta ispred ekipe s dugim tragom kako bi odabrao najsigurniju i najlakšu rutu preko Norton Sounda ili drugih dijelova Beringova mora”, piše Salisbury.
Taj talent dobro je poslužio Togu u “utrci za serum”: u jednom je trenutku neustrašivi pas predvodio pseći tim i zapregu kojom je upravljao njegov vlasnik Seppala preko više od 40 milja leda koji se rastapa iznad Beringova mora unatoč nadolazećoj oluji.
Legenda je, za života, bio i njegov vlasnik, Norvežanin Leonhard Seppala, uzgajivač i trener sibirskih pasa i njihovih vođa. Bio je zaposlen u norveškom Jafetu Lindebergu, kompaniji koja se bavi rudarenjem zlata, imenovanoj po jednom od sretnika koji su krajem 19. stoljeća otkrili zlato u Anvil Creeku u blizini Nomea.
Da bi isporučili antitoksin, Togo i njegovi pseći prijatelji prebacili su lijek iz vlaka u blizini Fairbanksa (gdje se temperatura kretala oko minus 46 Celzijevih stupnjeva), preko rijeke Yukon, preko zaleđenog zaljeva i na kraju duž obale Beringova mora.
Gledatelji filma “Togo” mogli bi olako pretpostaviti da su pojedini finalni trenuci proizvod (pre)kreativne slobode njegovih autora, ali bili bi u krivu. U jednom dramatičnom prizoru Togo je stigao do obale, ali sanjka s lijekom zaglavila se na ledenom brijegu s druge strane kanala, no Togo će zgrabiti uže u usta i izvlačiti sanjke na obalu. To se – ne možemo dovoljno naglasiti – uistinu i dogodilo.
Također, u jednoj od scena s početka filma spominje se kako je Togo zbog svoje minijaturne veličine dok je bio štene u obitelj Seppala pristigao kao kućni ljubimac. No već za nekoliko tjedana Togu je običan pseći život dosadio pa je izletio glavom kroz staklo, otrčao za psećom zapregom i stao na čelo, a ne na začelje, kamo ga je namjerio pozicionirati njegov vlasnik. Scena sa staklom također je autentična.
Prisjećajući se snimanja na setu u Kanadi dugog pet mjeseci, Willem Dafoe ispričao je medijima o surovim uvjetima u kojima je filmska ekipa stvarala.
– Snimali smo i na 2500 metara, u jeku zime, na zabačenim mjestima. Sjećam se jedne lokacije do koje smo putovali četiri ili pet sati automobilom, motornih sanjki, penjanja i užadi, no ondje smo mogli snimati samo nekoliko sati jer sunce pada oko tri popodne i moraš sići s te planine s opremom i svime. Radili smo žestoko. Početkom listopada pao je snijeg od dva metra. A onda, bilo je razdoblje u siječnju, kada nismo imali snijega. Neke scene bile su zaista izazovne jer se bavite psećim timom, koji je na trenutke okupljao i 11 jakih pasa. Ponekad bi se uplašili, nekad nisu išli u pravom smjeru, a ponekad ih nisam mogao kontrolirati. No bilo je fantastično – prisjetio se Dafoe. Unatoč opetovanim nominacijama tijekom iznimne karijere, one ključne nagrade nikada nije osvojio. Za ulogu u “Togu” ne bi ga smjele zaobići. Inače, stvarni Togo uginuo je četiri godine nakon podviga, od starosti. Gazda Leonhard uspavao ga je kako bi mu olakšao odlazak. Seppala i njegov pas nikada nisu dobili spomenik, ali ovaj film možda je i više od toga.
