Biti u selekciji festivala, jake reputacije u svijetu dokumentarnog filma poput DokuFesta u Prizrenu, zna stvoriti osjećaj uspjeha. No ponekad stvori neki osjećaj potpunog strahopoštovanja. Jer kada vidite oko sebe autore koji su osvajali EMI nagrade, pokorili Sundance ili Tribecu, nagrađivani na amsterdamskoj IDFA-i, takvo sto malo vam pomalo poljulja eventualnu samouvjerenost. Što je dobro jer se prisilite gledati puno filmova, slušati tuđa iskustva, učiti vrlo često od boljih od vas. Premijera pak u gradu poput Prizrena pokazuje vam i vrijednost vlastitog filma. Jer u ovom gradu u pet kina, dnevno u isto vrijeme kada i vaš film, igra gotovo sigurno još pet do šest jednako dobrih ako ne i boljih filmova od vaših. I unatoč tome, projekcija filma “Mila traži Senidu”, u kinu Lumbardhi bila je jedna od najposjećenijih projekcija u tom kinu prošlog tjedna. Nakon koje je uslijedio vrlo emotivan razgovor s publikom, tijekom vremena za pitanja i odgovore autoru filma.
Iste večeri, nekoliko sati kasnije, gotovo cijeli Prizren postao je jedan veliki glazbeni fan britanske glazbenice P. J. Harvey. Razlog tomu je njen dolazak u ovaj grad, iste večeri kada je Sarajevo filmski par snova Angelina Jolie i Brad Pitt hodao sarajevskim crvenim tepihom. Ovdje to nije bilo tako glamurozno, no Harvey to nije ni trebala izazvati, svojim dolaskom na projekciju filma “Let England Shake” autora Seamus Murphy, koji je zajedno s njom predstavio njihov glazbeni dokumentarni film. Ovaj zapravo iznimno cijenjeni i nagrađivani fotograf proputovao je 6000 kilometara kako bi snimio 12 kratkih filmova inspiriranih i razvijenih iz tema s posljednjeg albuma P. J. Harvey. S obzirom na zvjezdanost ove pjevačice, ne čudi najveći broj prizrenske publike na projekciji filma na otvorenom, i topli prijam nakon njena izlaska pred njih.
Među njima se našao i Gani, vozač koji me prije dva dana dovezao iz Prištine u Prizren. “Ne bi trebao otići iz grada, a da se njime ne prošetaš s nekim tko ovdje živi. Trebaš vidjeti cijelu čaršiju, džamiju, pravoslavni manastir, katoličku crkvu. Zaboravi malo filmove, koje, vidim, stalno gledate”, kaže mi autoritetom domaćina i sutradan me provede cijelim Prizrenom, uzduž i poprijeko. Ne računajući da je dobrano upeklo sunce, i da dahćem za njim penjući se na tvrđavu, za koju je rekao da nam treba samo desetak minuta. Nije rekao da je put do prizrenske tvrđave isključivo uzbrdica. Na moje je negodovanje Gani je sa smiješkom samo odlučno rekao da je to najbolji način da se riješim onih smazanih ćufti na Shadrvanu, netom prije polaska. Ipak, zahvalan sam mu na kraju zbog silnog truda, zbog kojeg iz ovog grada odlazim poznavajući ga bar malo više negoli dolazeći u njega.
I to grada u kojem, za vrijeme festivala poput ovog, srećete vrlo neobične ljude. Poput Hussaina Currimbhoya, selektora filmskog programa Doc/Festa iz Scheffilda u Velikoj Britaniji. Ovaj kanadski državljanin, australskih korijena na privremenom radu u Engleskoj, tijekom razgovora iskazuje iznimno velik interes za Hrvatsku, njenu obalu, povijest. I taman pomislim, još jedan od onih turista koji će, nadajmo se, posjetiti našu zemlju i u njoj uživati bar donekle koliko je njome opčinjen. No, ponekad neki ljudi imaju posve zanimljive sudbine, koje teško možete predvidjeti. “Ma ja ti se za mjesec dana ženim za Hrvaticu rođenu u Švedskoj”, kaže mi na kraju, šokiran od toliko kombinacija identiteta u sebi i svojim bližnjima nosi ovaj mladi i cijenjeni festivalski profesionalac. Svoju suprugu upoznao je na radu na scheffieldskom festivalu, u vrijeme kada im je isticao festivalski ugovor. Nakon ulaska u vezu, za oboje ugovor postaje stalno zaposlenje, i vjenčanje ovog uskoro hrvatskog zeta postaje logičan slijed. Upoznajem ga na Kosovu, u Prizrenu. Gradu iznimnog šarma, kojem ćemo se obojica, nadam se, uskoro vratiti.
