Četrdeseti rođendan Histriona i trideset godina Histrionskog ljeta obilježeno je premijerom znamenite kajkavske komedije „Diogeneš“ Tituša Brezovačkog u režiji neupitnog histrionskog gurua Zlatka Viteza. Vitezu je ovo četvrti „Diogeneš“, pa je po režijama tog komada pretekao čak i Branka Gavellu.
I najnoviji opatovinski „Diogeneš“ plod je histrionizacije kajkavskih dramskih predložaka. Aktualiziran je i sav umotan u kajkavske, a ovog puta i romske skladbe. Publika najbolje reagira baš na konkretne ubojite histrionske žaoke o braći Mamić, hrvatskim tiskovinama (jutarnja i večernja kakica), riječkom intendantskom štakoru u gaćama i hrvatskim tranzicijskim "sakupljačima perja" Todoriću, Tedeschiju, Sanaderu… U isto vrijeme, tekst Brezovačkog koji je kombinacija kićenog kajkavskog oratorstva i ubojitog pučkog govora daje dovoljno sadržaja i zahtjevnijim gledateljima. Iako razigrana (zahvaljujući i glumici izvrsnog glasa Ani Majhenić koja je "tancanje skup složila") i uobičajeno nostalgična, slavljenička predstava ostala je bez kulminacije i dostojnog finala za što nikako nije kriva dobra glumačka ekipa predvođena Davorom Svedružićem kao energičnim pohlepnim Medobuzom.
Izvrstan je bio gromki Željko Duvnjak kao Hermengild Miribul, tankoćutan Adam Končić kao Ferdinand Burimil, a briljantna histrionska početnica Erna Rudički u ulozi Zmeknirepa. Zajedničkoj igri podredili su se Ronald Žlabur kao Diogeneš te Marija Borić, Slobodan Milovanović, Dinka Vuković, Žarko Savić i Oliver Belošević s harmonikom. Funkcionalni su bili kostimi Eliver Ulip i scena Miljenka Sekulića. Valja reći i da Histrionsko ljeto doživljavala sudbinu Dubrovačkih ljetnih igara. I dok u Dubrovniku već godinama buka noćnog života ometa predstave, postaje to i popudbinom zagrebačkog kazalištarenja na otvorenom. Možda će netko i zažaliti za onim negdašnjim tihim i dosadnim zagrebačkim ljetnim noćima…
