Zora nenametljivo rudi dok Sanja vozi na posao u trgovinu mješovitom robom u obližnjem mjestu. Iz zvučnika se lagano razlijeva Bebekov vokal dok ona uz njega pjevuši: "Pristao sam, bit ću sve što hoće, evo predajem dušu vragu svome..." Specifične su te njene generacije 70-ih. Bilo je nešto u tim njihovim plavim keceljama, akcijama "ništa nas ne smije iznenaditi", dočecima štafete mladosti, primanjima u pionire i omladince. S potonjeg je doduše Sanja pobjegla s nacionalno osviještenom prijateljicom. Majka je ostala ogorčena ugledavši je bez plave marame. Služila je omladinska marama starije djece mnogočemu. Ovisno o potrebi, umakala bi se i u rakiju. Najvažnija je metoda bila dobro stisnuti. Kod glavobolja bi je majka Sanji bez umakanja u rakiju tako jako stisnula preko sljepoočnica da ne bi osjećala ni glavu ni bol u njoj. U novonastaloj životnoj situaciji ostala je Sanja pribrane i trezvene glave. Muž je ostao bez posla, a ona je bez teškoća zaboravila na svoju diplomu u bordo futroli i našla sezonski posao.
Stigla je. Kolegica Iva otvorila je vrata trgovine 176 i isključila alarm. Brzo ubacuju kruh neopranim rukama. Sanja uključuje blagajnu. Pričaju usput o muževima, djeci dok prevrću gnjilo voće i povrće. Prvi kupci već stižu po cigarete i "unučiće" (u Zagrebu ih zovu "mirogojčeki").
"Mogli ste šta drugo na uranak, a ne odma po duvanu", veselo će Sanja.
"A šta'š, mora se od nečeg i umrit", reče Frane i ode po svom poslu.
Vrata se zatvore pa opet uz zvuk otvore, stigla je Mare, stara, naborana, jedva sobom miče, ali još puši.
"Ooo, dobro jutro, Mare! Kako je?"
"Da je boje, ne bi vajalo. Daj mi, mala, onaj dugi Ćelzi s bilin filteron, sad ga đava odnija, i pola kruva."
Stiže i Ante.
"E, šjor Ante, kako je?"
"Seksi. Daj mi pola glave i 20 deki ženskog sira."
"A koji je onda muški? Šta bi taj triba imat po sebi, ako ovi ima rupe? Naš ga Boki zove mić mić sir".
"Ja ti znan koja je muška, a koja ženska kapula", nabaci se odma Filka i važno počne objašnjavati i pokazivati.
"E, evo nan i Marka! Kako je?"
"A kako drugi oće. Ostavite se ti seksistički pizdarija, imate li šta za skinit sprej? Nacrtali niku stvar na vratima zahoda, a uskoro stiže delegacija iz Županije vidit tvrđaju. Izludit ću."
"A to bi tribalo razriđivačen, mi to ne držimo. Bogati, samo obrni vrata i prisloni. Neće oni u kemijski zahod."
"A i to šta kažeš. Ma je li ono Jure priča sam sa sobom?"
"Jesan, ka sa pamentin čeljadeton. A su kin ću pričat!"
Smijeh preleti trgovinom i Iva se spusti iz skladišta.
"Barba Ante, evo vaš ementaler", uslužno će Sanja.
U trgovinu nahrupe bauštelci po marendu. Sad će trebati narezivati za sendviče.
Iva odguruje Sanju od salamoreznice. Kad je Sanja tek počela raditi, stalno je micala paketić Pez bombona koji se nalazio pored vage. Kolegica Iva upozorila ju je da ih ona ubaci na vagu prilikom mjerenja kako bi nadoknadila one okrajke koje bace. Kupcima koja lipa ništa ne znači, a njima se tijekom dana nakupi koja kuna. U početku se Sanja zgražala, ali poslije je shvatila da jedino tako može funkcionirati ovakva trgovina. Sirotinja ti ionako ne gleda u sitno, naviknuta je da je gule sa svih strana. S dolaskom toplijeg vremena i turista kod vage je osvanula i lizaljka zviždalica, brat bratu 25 grama težine. Odmah je Iva objasnila Sanji da je liza za strance jer oni imaju više novca.
"Ni Bog ne mjeri ni nitko na ovoj zemlji tako pošteno kao kolegica Iva", pomisli Sanja i s divljenjem od tada gleda svoju mentoricu. Sto je vragova u njoj i na svaku riječ zna dočekati i uzvratiti. Zna ona o svakome sve pa i ono što ni oni sami još ne znaju o sebi.
Tako su prolazili dani, mjeseci i produžio se Sanjin sezonski rad u trgovini i želja da stekne malo radnog iskustva u njoj na godinu dana. Navikla se ona na ljude i malo misto. Zdravo se u trgovini smijalo i svađalo, odgledavalo i zagledavalo, komentiralo i jadalo. Mučilo je što mora dati otkaz i potražiti malo bolji i plaćeniji posao. Puno toga je shvatila, toliko da bi svi političari prije negoli se uvale u mekane fotelje morali odraditi staž u malim trgovinama kako bi upoznali svoj narod. Ovaj što kad mu digneš gram na papiru, 8 grama na Pez bombonima još ti i ostavi desetke lipa za vikendicu i frizuru te sretni što si uljudan prema njima kažu: "Ko u malo gleda, malo i vridi."
Ali otišlo sve k vragu kad su uveli euro. Nitko cente ne ostavlja pa voditeljica muku muči kako će se nadomjestiti bačeno voće i povrće, ali zato Ivini Pez bomboni i dalje prolaze. Na svu nevolju još je i Sanja dala otkaz te odrađuje otkazni rok. Već osjeća da joj nedostaje trgovina i šušur u njoj, kolegice, ljudi koji svrate na priču pa usput nešto kupe. Guši je, guši je kao što ju je gušio dim agregata zadnji radni dan. Zbog najavljenog nestanka električne energije poslali im radnike da ih prespoje na agregat. Uskomešalo se misto oko agregata koji je na opću radost zaposlenica ipak stavljen ispred trgovine, a ne u nju, o čemu je postojala stvarna stručna ideja. No problem je nastao jer je ispuh bio okrenut prema ulazu trgovine i ocrnio kameni zid, na što je odmah intervenirao vlasnik kuće u kojoj se trgovina nalazi. A to da je usput probio zvučni zid i da se čak i komunalni redar ukazao te usuglasio da se nakon niza intervencija i cjelojutarnjih stručnih izvida agregat mora isključiti, umornim radnicama više nije bilo važno. Kad je stigla druga smjena, uz smijeh se ipak prepričavalo jutrošnje iskustvo i zgražalo na neosjetljivost, neljudske uvjete i materijalizam kojemu su izložene.
"Crkli dabogda, dabogda se ugušili u parama! Da nas nisu mogli zatvoriti na par sati?!" ljutito će Jana.
"Iden, gotova sam, cure! Bez cmoljenja, hvala na svemu i vidimo se, luzerice!" umorno će Sanja i pošalje im poljubac.
"Sigurno ti je muž ručak skuva!" dobaci joj Jana.
"Je, ka šta je i tebi tvoj."
