Moja baka Zrinka uvijek bi svemu rekla: "Može!" Kampirale smo i planinarile, trčale i vozile bicikl, plivale u najdubljem moru. Gradile smo tajna skrovišta i izrađivale kućice za kukce od kutija za cipele. Plela je vunene džempere prema idejama iz moje glave, stvarale smo igračke od čašica za jogurt, organizirale lutkarske predstave u njezinu vrtu. Putovale smo vlakom, zrakoplovom, brodom. Crtale smo stripove, čitale novine, pisale priče.
Govori to Iva Bezinović-Haydon u kratkoj priči "Moja baka ne zna tko sam". Opisom nježnog odnosa djevojčice Eme i bake Zrinke, koja naglo počinje zaboravljati događaje i ljude, djeci približava temu starosti i smrtnosti, kao i ideju sjećanja i vječne ljubavi. Slikovnica je inspirirana i potaknuta Ivinim osobnim iskustvom – njezina baka Branka patila je od vaskularne demencije.
Danas u svijetu živi oko 50 milijuna oboljelih od demencije i procjenjuje se da će ih biti trostruko više. Pretpostavlja se i da će jedna od tri osobe starije od 65 godina preminuti od Alzheimerove bolesti, koja je treći najčešći uzročnik smrti danas, iza srčanog udara i karcinoma. Procjenjuje se kako je u Hrvatskoj između 85.000 i 100.000 građana s tom dijagnozom, a svake godine oboli novih 3000. Vaskularna demencija je, pak, nakon Alzheimerove bolesti drugi najčešći uzrok demencije kod starijih osoba.
– Baka je godinama sama ljetovala u kampu. Kada joj je moja mama jednog dana onamo došla u posjet, razgovarale su o tepihu za koji je baka tvrdila da ga je sama kupila, a zapravo joj ga je mama poklonila za 84. rođendan, samo nekoliko tjedana ranije. To je bio trenutak u kojem se mama prvi put ozbiljno zabrinula jer je shvatila da baka stvarno vjeruje u ono što govori, a to nije imalo veze s realnošću. Nakon toga, stvari su postupno postajale sve gore. Moja je baka osam godina patila od vaskularne demencije. Od kompetentne, snalažljive i lucidne osobe pretvorila se u nekoga tko nas, na kraju, nije prepoznavao i koga ni mi nismo mogli više prepoznati – govori nam Iva Bezinović-Haydon kako je obitelj primijetila da s bakom nešto nije u redu.
Od potpuno samostalne i okretne osobe koja je živjela sama, vozila auto, puno čitala i putovala, s vremenom je baka postala potpuno nesvjesna gdje se točno nalazi, tko su članovi njezine obitelji i tko je uopće ona sama. Kako se obitelj nosila s time?
– Ja sam zadnjih godina bakina života živjela u Münchenu. Kada sam ostala trudna s prvim djetetom i kada sam poželjela s njom podijeliti veselje i zabrinutost, prvi sam put osjetila koliko mi baka nedostaje iako je još uvijek bila pored mene. Razgovori s njom više nisu bili isti. Imala bi trenutke lucidnosti, kada bih osjećala da se stvarno razumijemo, a onda bi ponovno "nestala". Kada sam bila trudna s drugim djetetom, iznenadila bi se svaki put kada bi me vidjela, nije se uopće sjećala da sam trudna. Pred kraj više nije znala tko sam. Spoznaja da gubimo baku u obliku u kojem smo je dotad poznavali, da se moramo od nje oprostiti praktički dok je još živa i pred nama, mojoj je mami i ostatku naše obitelji jako teško padala. Ipak, ponekad smo uspijevali u njezinu stanju i izjavama naći i smiješnu stranu, a zajednički smijeh uvijek donosi osjećaj olakšanja – prisjeća se naša sugovornica.
A upita li je se kako se baka sama nosila sa zaboravljanjem i općenito gubitkom kontrole nad svojim umom, Iva će odgovoriti: "Baka to u početku uopće nije mogla prihvatiti."
– Gubila je stvari i zaboravljala događaje i to ju je činilo paranoičnom. Ponavljala bi jednu te istu misao po nekoliko puta, što bi frustriralo moju mamu, a to bi onda, zauzvrat, frustriralo baku. Jako joj je smetalo kada su je ljudi ispravljali ili joj nešto tumačili, u tim bi trenucima postala bijesna, agresivna i samodestruktivna, verzija nje kakvu nisam poznavala. S vremenom su se napadaji ljutnje smirili, ali baka je sve manje bila mentalno prisutna – kaže.
Dementne osobe često su prepuštene svojoj obitelji koja, opet, nije stručna za pružanje adekvatne pomoći.
– Budući da je staračku demenciju nemoguće izliječiti, od početka se na tu bolest gleda kao na nešto konačno, što se mora "samo izdržati" do smrti. Fokus se obično stavlja na osobu koja pati od demencije, pokušava se lijekovima donekle usporiti proces zaboravljanja, ali u našem je sustavu zanemarena emocionalna podrška koju treba obitelj koja se za tu osobu brine. Jedan od prvih znakova demencije je, na primjer, i prestanak brige za higijenu, tako se i baka u nekom trenutku prestala tuširati i presvlačiti. Kada je mama jednom prilikom angažirala patronažnu sestru da joj pomogne s kupanjem, baka ju je dočekala, rekla joj da njoj ne treba pomoć, da će ona to sama, hvala, i patronažna je otišla jer se "gospođa nije željela kupati". Medicinsko osoblje nije osposobljeno ni educirano za rad s dementnim osobama. Koliko je nama poznato, ne postoji organizirana podrška obitelji, a u toj situaciji nitko ne zna što očekivati ni kako se postaviti. Kvalitetna briga za dementnu osobu zahtijeva neizmjerno puno strpljenja, blagosti i tolerancije, a sve to dok se paralelno nosimo s vlastitim osjećajima gubitka i tuge. Nitko nam ne kaže kako da to postignemo – ističe.
Kakve su reakcije okoline? Ima li razumijevanja ili je demencija i dalje obavijena svojevrsnom stigmom?
– Čini mi se da se o demenciji govori, ali uvijek iz pozicije oboljele osobe. Obitelji se snalaze svaka za sebe, o tome koliko je to teško i iscrpljujuće nitko ne govori. Vrijedi mišljenje: "To je tvoja mama, ili tata, brini se za njih kao što su se oni u djetinjstvu brinuli za tebe" ili "To je vaš partner, vi ste ga birali", i tu je kraj priče što se podrške društva tiče – odgovara Iva Bezinović-Haydon.
Njezina slikovnica "Moja baka ne zna tko sam" svojevrsni je i putokaz djeci kako prihvatiti starost i bolest najmilijih, a u konačnici i njihovu smrt. Kada je bolest odraslih u pitanju, djecu se uvijek nekako drži po strani, iako ona itekako doživljavaju i proživljavaju našu tugu, strahove...
– Po mom mišljenju, djeci obično uskraćujemo informacije o bolestima, smrti i ostalim tabu-temama iz dobrih namjera. Štitimo ih, bojimo ih se prerano izložiti negativnim aspektima života, ili nam je osobno o tome neugodno razgovarati. Ono što pritom zaboravljamo jest činjenica da nas djeca svakodnevno promatraju i da osjećaju naše emocije. Od djeteta ne možemo sakriti svoju duboku tugu, brigu i nervozu. Pretjeranim zaštićivanjem, ili čak laganjem o određenim životnim istinama, možemo stvoriti kontraefekt jer djeca su znatiželjna i kreativna i, ako im mi ne ponudimo odgovore, često će ih sami konstruirati ili tražiti od vršnjaka, a njihove će verzije potencijalno biti gore od istine – upozorava.
Kako objasniti djetetu demenciju, odnosno da ih baka ili djed uskoro možda neće prepoznavati?
– Nisam stručnjakinja, ali o demenciji je, po meni, najbolje s djecom početi razgovarati čim sami prihvatimo to stanje. Razgovor, naravno, moramo prilagoditi njihovim godinama i mogućnostima shvaćanja svijeta, ali jednostavno objašnjenje tipa: "Baka je bolesna. Počela je zaboravljati stvari i trebat će našu pomoć" dobar je početak. U redu je i reći da na neka pitanja nemate odgovor. U redu je i priznati da ste i sami tužni i zabrinuti kako bi i dijete moglo te osjećaje u sebi prepoznati bez eventualne krivnje. Otvoren i iskren razgovor o svemu prvi je korak u stvaranju povjerenja. Pri tome je i slikovnica bez sumnje medij koji im može pomoći da bolje razumiju svijet oko sebe, i to prvenstveno zato što nužno podrazumijeva roditelja koji sjedi pored djeteta i koji je aktivan sudionik u čitanju. Već samim time stvara se prostor za razgovor. Osim toga, kvalitetne ilustracije, koje bi trebale nadopunjivati priču, djeci često dugo ostaju u sjećanju – govori autorica, čiju je slikovnicu o demenciji ilustrirala Hana Tintor.
Slikovnica nema sretan kraj, no ima snažnu poruku…
– Da, slikovnica nije mogla imati klasičan sretan kraj, ali završava porukom o tome koliko je važno iskoristiti zajedničke trenutke i izgraditi što više zajedničkih uspomena. U tom je smislu slikovnica "Gdje se skriva Vedran", koju je također ilustrirala Hana Tintor, a koja govori o životu nakon smrti bliske osobe, svojevrsni nastavak: ostavlja nas s idejom da su nama dragi ljudi, kojih fizički nema više tu, uvijek prisutni u nama i oko nas – poručuje.
Jesmo li kao društvo skloni previše okretati glavu i izbjegavati suočavanje s problemima, pa tako i s bolesti? Jesmo, kaže naša sugovornica.
– Čini mi se da se kolektivno volimo živcirati oko sitnica kako ne bismo brinuli o velikim stvarima. Žalimo se jer ne kose travu u Zagrebu, a ne razmišljamo o klimatskim promjenama. Čitamo o tome koja je boja laka za nokte u modi, zaboravljamo se naručiti na mamografiju. Biti bolestan još je uvijek na neki način sramotno, dijagnoze se izgovaraju šaptom. Ne govorimo o svojim problemima da drugima ne bi bilo nelagodno – smatra ona.
Autorica je i teksta "Kako sam se provela u karanteni i što sam iz nje naučila". Što smo svi naučili iz pandemije? I jesmo li išta?
– Naučili smo da nam gotovo sve što nam padne na pamet može biti dostavljeno na kućnu adresu, da se većina poslova može obavljati od kuće, da treba prati ruke, da ne moramo svi peći kruh, da nije dobro provoditi dugo vremena u malom prostoru, da je mentalno zdravlje vrlo važna stavka, da nam umjetnost ispunjava život, da uvijek postoje dobri, dragi i brižni ljudi spremni pomoći, da smo mali i bespomoćni pred prirodnim nepogodama, da ni u doba krize nećemo svi razmišljati na isti način, ali i da, kao ljudska vrsta, imamo naviku zaboraviti na sve loše čim popusti osjećaj opasnosti. Što, u neku ruku, smatram utješnim. Koliko god se nešto činilo strašnim, proći će, a mi ćemo naći način da se nosimo s posljedicama. Vjerojatno ćemo isto tako iznova ponavljati slične pogreške, ali i to je valjda u ljudskoj prirodi – kaže.
Kada govorimo o tome treba li književnost, i umjetnost općenito, više ukazivati na tegobe današnjice, ona kaže kako ju osobno uvijek više privlače ljudske, intimne priče od angažirane književnosti. Priča svakog pojedinca, naglašava ona, nužno priča i o stanju društva, tako da su "tegobe današnjice" – otuđenje, usamljenost, nezadovoljstvo životom, izgubljenost, kroničan umor – bar implicitno utkane u svaku priču suvremene književnosti.
– Smatram da književnost ima više uloga, može ih obavljati sve, ne mora ni jednu. Ne vjerujem da bi umjetnost išta "trebala" osim biti. Kod angažirane književnosti uvijek postoji opasnost od dociranja i pretjeranog objašnjavanja. Po meni je važnije prenijeti emociju nego informaciju. S druge strane, književnost mnogima služi i kao bijeg od stvarnosti. U tom je slučaju bolje da književnost ne ukazuje ni na kakve probleme – podcrtava.
Iva Bezinović-Haydon rođena je u Rijeci 1981., završila je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je hrvatski jezik i književnost u gimnaziji u Zagrebu, na fakultetu u Mađarskoj, i u svojoj školi hrvatskog jezika za strance u Münchenu. Radila je kao lektorica i prevoditeljica. Njezine kratke priče i pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku mogu se naći u Večernjem listu, u antologijama kratkih priča i na internetskim portalima (Strane, Astronaut, Libartes, Čovjek časopis). Dosad su joj objavljene četiri slikovnice: "Mala Mara i veliko stablo", "Moja baka ne zna tko sam", "Gdje se skriva Vedran", "Tamnograd". Nekoliko je njezinih priča i slikovnica završilo u finalima raznih književnih natječaja, a osvojila je i nekoliko nagrada. Živi u Zagrebu s mužem i troje djece. Jesu li joj njezini mališani i najveći književni kritičari?
– Moja djeca su još premalena da bi čitala moje priče za odrasle, a nisu previše zainteresirani za moje slikovnice. Desetogodišnja mi je kći nekoliko puta sugerirala da pišem nešto "manje depresivno", izgleda da ću se morati oko toga potruditi. Moje priče stvarno nisu nešto što po nekoliko puta veselo čitate djetetu prije spavanja, po njih se odlazi u knjižnicu ciljano kada s djetetom morate razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi. Ipak, ponosni su i vesele se kada osvojim neku nagradu ili kada mi izađe nova slikovnica, pa se u školi i vrtiću malo prave važni svojom mamom, što mi je uvijek jako drago jer im većinu vremena vjerojatno idem na živce – odgovara.
Za sebe je jednom rekla kako piše i priča "kratke priče za odrasle, djecu i pse o odraslima, djeci i psima".
– To je rečenica koju sam, u nedostatku bolje, napisala o sebi prije nekoliko godina, a internet sve pamti pa se i ona zadržala. Naime, kada sam bila trudna s trećim djetetom, hormoni su me natjerali da s ceste uzmem psa lutalicu na kojeg sam naišla u šetnji s našom kujicom. Pokušala sam mu naći udomitelja pa sam otvorila, u njegovo ime, profil na društvenim mrežama. Tamo je "on", pas Roko, pisao o svojim avanturama. A njih je bilo puno s obzirom na to da nije bio naučen na život u kući, a kod nas je živio s dvoje male djece, umornom trudnicom, čovjekom koji ga je vodio naokolo na povodcu i starom kujicom koja ga nije podnosila. Nakon nekoliko mjeseci je udomljen, ali svakako mi je bio velik izvor inspiracije. Psi su divna bića. Prihvaćaju nas onakvima kakvi jesmo, bezuvjetno nas vole i vjeruju nam, a uz sve to imaju i mekane uši – smješka se.
Iva i Hana ponovno će surađivati na zajedničkoj slikovnici koja će, nadaju se, izaći sljedeće godine. Tematizirat će ulogu pristojnih djevojaka u društvu i ženski bijes.
– Osjećam da se o toj temi mora (početi) više govoriti – zaključuje Iva Bezinović-Haydon.
