Međunarodne organizacije godinama izvještavaju, a nacionalne vlasti uglavnom poriču nasilje i bezakonje na migracijskoj ruti koja prolazi kroz našu državu. I dok procjene govore o šokantnih 25 tisuća ljudi godišnje koje Hrvatska nasilno i nezakonito izbacuje u Srbiju, Crnu Goru i BiH, od kojih nam oko deset tisuća bude vraćeno iz Slovenije, malo je građana koji su zaista svjesni što se na našim granicama događa.
Slovenski kazališni redatelj Žiga Divjak odlučio je rasvijetliti tu priču višegodišnjim istraživačkim procesom koji je uključivao razgovore sa žrtvama, nevladinim organizacijama, novinarima, predstavnicima vlasti, ali i intenzivne posjete pograničnim područjima. Njegov istraživački pothvat kakav je u današnjem novinarstvu gotovo nemoguć rezultirao je razornom predstavom “Gejm” koja u Sloveniji niže nagrade, a zahvaljujući festivalu Perforacije, prošlog je vikenda gostovala i u Zagrebačkom plesnom centru. Za potrebe predstave, podij Plesnog centra pretvoren je u improviziranu mapu pograničnih područja oko koje su postavljene stolice za publiku i glumce. Izvedba počinje objašnjavanjem pravnog konteksta onoga čemu ćemo u iduća dva sata svjedočiti: prema međunarodnom i domaćem pravu, svako ljudsko biće ima pravo na traženje azila, a nelegalni prelazak granice ne smije mu se uzeti kao otegotna okolnost u tom procesu. Jedan od temeljnih postulata međunarodnog prava načelo je non-refoulmonta, odnosno zabrane vraćanja osoba u zemlje u kojima bi im mogla prijetiti opasnost. Slovenske i hrvatske vlasti inzistiraju na tome da se non-refoulmont na našim granicama ne krši. Tisuće žrtava govore suprotno.
Glumci Primož Bezjak, Sara Dirnbek, Maruša Oblak, Matej Puc, Vito Weis dali su glasove migrantima koji nisu u mogućnosti sami ispričati svoje priče, čitajući njihova svjedočanstva i vadeći, jedan po jedan, predmete s kojima su se uputili na opasno i neizvjesno putovanje prema sigurnosti zapadne Europe. Glumci te priče pripovijedaju bez patetike ili preglumljavanja, tek povremeno podižući glas u zastrašujući urlik, kad preuzimaju uloge granične policije. Efekt je istovremeno duboko uznemirujući i otupljujući: slušajući užas za užasom, publika kao da i sama gubi nadu, pa suze koje su se mogle vidjeti u dvorani polako prelaze u prazne poglede pognutih glava. Zato možda i ne čudi da je nakon izvedbe mnogima u publici trebala pauza kako bi se uopće mogli vratiti i pridružiti razgovoru s autorskim timom.
Nakon predstave Žige Divjaka koja je poslužila kao hladan tuš otrežnjenja, postalo je jasno da kazalište ima ogroman edukacijski potencijal kada govorimo o politički vrućim i medijski često nepopularnim pitanjima. No za to je potrebno da se važne predstave poput ove češće nađu na repertoaru naših kazališta – primjerice Zagrebačkog kazališta mladih, čija je ravnateljica i sama sjedila u publici?
