Francuska spisateljica senegalskih korijena Marie NDiaye (otac joj je bio Senegalac, a majka Francuskinja) već je godinama jedna od onih oko kojih se redovito diže medijska prašina. Kada je 2009. uvjerljivo, u prvom krugu glasanja, dobila Goncourtovu nagradu za roman "Tri snažne žene" (objavio ga je Disput u prijevodu Barbare Martinac), njezin je trijumf dočekan blagonaklono. Međutim zbog kritike migracijske politike tadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja, jedan je francuski parlamentarac vladajuće stranke tražio da zašuti, što je izazvalo veliki skandal u francuskim okvirima. Zagrebački Durieux nedavno je objavio najnoviji roman Marie NDiaye "Osveta je moja", koji je s francuskog prevela Nataša Medved, a uredila Ivana Rogar.
VEZANI ČLANCI:
Riječ je o više nego kontroverznom romanu jer se bavi više nego kontroverznom temom: odvjetnicom Susane koja brani gospođu Marlyne Principaux koja je hladnokrvno, i to u vlastitoj kadi, utopila troje djece. Najstarijeg šestogodišnjeg Jasona (koji joj je pružio najjači otpor), četverogodišnjeg Johna i šestomjesečnu Juliju. Ali glavna tema ovog mučnog romana nisu ni sudski proces protiv majke koja je počinila monstruozan zločin ni razlozi koji su je mogli potaknuti na takav suludi čin, premda se u romanu govori i o tome. Ne.
Glavni lik nije (zlo)sretna Marlyne, koja je, da apsurd bude još veći, bila prosvjetna radnica koja je jako voljela svoj posao, ali ga je zbog sve brojnije obitelji i posesivnog supruga Gillesa napustila, nego baš sredovječna odvjetnica Susane. Žena koja je prihvatila ovaj neugodni slučaj iako je krajnje neiskusna odvjetnica, ali nije mogla odbiti molbu Gillesa Principauxa u kojem je prepoznala dječaka s kojim je imala nedefiniran susret i još nedefiniraniji odnos, možda i erotske prirode, u vremenu kad je ona imala deset, a on četrnaest godina. To je sjećanje iz djetinjstva na Susane ostavilo trajne posljedice. U svojoj mašti Gillesa je pretvorila u fatalnu ljubav života pa ga nije mogla odbiti kad joj je nepozvan došao na vrata moleći je za odvjetnički angažman u stvari koja je, ruku na srce, potpuno beznadna. Naravno, beznadna što se tiče pravne odgovornosti i krivnje, ali i iznimno psihološki složena što se tiče odnosa između Marlyne i njezina muža u njihovoj naoko sretnoj i sređenoj obitelji u kojoj, kako se činilo, postoji samo sveopća ljubav.
VEZANI ČLANCI:
U međuvremenu Susan je pokušala ostvariti vezu s kolegom Rudyjem, ali neuspješno, iako je dosta zavoljela njegovu kćer Lilu koju je pokušala pretvoriti u svoje zamjensko dijete. Odnose s konzervativnim, ali u biti dobrodušnim roditeljima pogoršala je do krajnjih granica, između ostaloga i zbog forsiranja priče o dječjoj ljubavi s nešto starijim dječakom kojem nije zapamtila ni ime, ali ga je ipak "namirisala" u zgužvanom i dosadnom Gillesu Principauxu. A ta je priča išla strašno na živce njezinu ocu, koji se inače znao jako dobro kontrolirati. Ništa bolje joj nisu išli ni kontakti s tamnoputom sluškinjom Sharon iz Mauricijusa koja nema dokumente, ali zato ima bolesnog (depresivnog) supruga i dvoje slatke djece. No prema Susane pokazuje totalnu, gotovo sadističku hladnoću i nezainteresiranost i, što je još gore, nezahvalnost, iako ju je ova angažirala samo da joj pomogne. Nigdje nema svijetle točke u životu sitne francuske buržujke Susane koja preispitujući zločin introvertirane Marlyne preispituje i vlastiti život o kojem ne zna ništa i ne može se iskobeljati iz njega iako joj nije nimalo ugodno.
Pišući ovaj roman, Marie NDiaye poslužila se s nekoliko različitih načina pripovijedanja, čime je postigla gotovo kriminalističku napetost, iako roman "Osveta je moja" nije krimić, čak ni u natruhama, ali jest psihološki osviješteno štivo koje se bavi istraživanjem krajnjih granica ljudskog zla. Gotovo za svaki lik autorica je stvorila prilagođen jezik koji je ponekad dovela i do grotesknog apsurda. Pri kraju romana otišla je čak i u svojevrsni nadrealizam, poslavši svoju rastresenu i nefokusiranu Susane u Afriku, kako bi pronašla dokumente koji su njezinoj štićenici Sharon potrebni za reguliranje boravka u Francuskoj u kojoj živi i radi nezakonito. A onda je, u samom epilogu romana tragedije, Susan dala oduška osvetničkoj prirodi zadavši težak udarac svojoj najvećoj ljubavi. I vlastitim tlapnjama.
