Noćni život Sarajeva osjetno živne u dane filmskog festivala pa zasigurno pruža sliku brzog, zapravo ludog grada. Ponekad ludilo donese i jutarnje slike nepotrebnog nereda, koje za sobom ostave, čini se, neiživljena mladost. No, Sarajlije ipak svojim gostima pružaju i lijepe prilike za druženja, poput koncerta čelističkog dua iz Hrvatske Hausera i Šulića ili Bajage.
Ja sam Mirza
A Bajagin me koncert vratio u davne studentske dane. Krenuo sam na njega s dragim prijateljem, sarajevskim glumcem Milanom Pavlovićem, koji je u Hrvatskoj poznat po ulozi u seriji „Lud, zbunjen, normalan“. A pred ulazom, on mi došapne, onako lakonski, kao usput: “Ima jedna sitnica. Zoveš se Mirza Hodžić!“ „Pa, dobro, Milane, u čemu je stvar?! Pa ima ulaznica?“, pitam ga nervozno. „Ma, čuj, na popisu si kao Mirza, naš jaran. Koji nije došao. A karata ti ionako više nema, pa nema smisla da sad ostaješ na kiši“, odgovori Milan, uz smiješak koji te potpuno razoruža.
I tako, bez ulaznice, zapravo švercajući se, uđem na Bajagin koncert izmijenjena identiteta i nacionalnosti. Milan nakon piva-dva, vidjevši moje nervozno okretanje na koncertu, kao da osiguranje nema drugog posla osim da po Skenderiji traži lažnog Mirzu, zagrli me u trenutku ushita i onako blagonaklono kaže: „Ma hajde, Zuberu, što si se stisnuo. Pa ovo ti je samo dokaz da je u BiH suživot moguć! Zamisli, ja Srbin, ti Hrvat, a uveli te kao Bošnjaka! Popij pivo i uživaj!“
Televizija guta sve
No, na festivalima je zanimljivo pratiti ritam novinarskog rada. Tako sam ove godine ipak rasterećen pratio novinarsko-redateljski duo HTV-a, novinara i filmskog kritičara Deana Šošu te redatelja Tomislava Mršića. Za svoju filmsku emisiju „Posebni dodaci“ odlučili su napraviti niz intervjua. I teško ih je bilo, priznajem, pratiti. U tri dana 11 intervjua s filmskim redateljima. Ali ti intervjui donose priliku da, primjerice, razgovarate s filmskim genijem Wimom Wendersom. Ili pak jedan drugačiji pristup razgovoru s nagrađivanim Pjerom Žalicom i kultnim Adenanom Kenovićem, koje su Šoša i Mršić snimali malo izvan Sarajeva, u Poljinama, u prelijepom vrtu Kenovićeve kuće.
Fascinira s kojom se lakoćom ta dva značajna bosanskohercegovačka redatelja ponašaju u razgovorima o svojim filmskim djelima. Intervjui su to koje će, vjerujem, filmoljupci prije Kenovićeva, odnosno Žaličina filma zasigurno s uživanjem pogledati. Jer u njima doista imate što čuti. Takvi razgovori iznenade jer redatelja nama gledateljima pokazuju onakvima kakvi u svojoj biti i jesu – ljudi kao i mi. Kojima se također može dogoditi strah, kao što se dogodilo Kenoviću na prvoj produkcijskoj projekciji filma „Ono malo duše“. Rečenica koju je izgovorio jedan tadašnji televizijski znalac izlazeći iz projekcijske dvorane, ispred koje je Kenović nervozno čekao, ostala je njegovo jedino sjećanje na taj film. Kako i ne bi kada priča kaže: Taj mu je čovjek prišao, potapšao ga po ramenu i kazao: „Ma ne brini se, televizija guta sve!“ Zastrašujuće, zar ne? Da ne kažemo proročanski ako se uzme u obzir da je rečenica izgovorena sredinom, danas već davnih osamdesetih. Sva sreća da je sam film ipak demantirao tog TV znalca.
