Pred više tisuća posjetitelja, predsjednicom Republike koja je na koncert srčano doputovala iz Bleda i ministricom kulture, ansambl Lado u zagrebačkoj je Areni inaugurirao novu umjetničku, gotovo pa revolucionarnu praksu po kojoj će svake sezone publici predstaviti potpuno nov cjelovečernji program.
Tako je Lado održao plesni koncert koji nakon dugo vremena nije završio antologijskim “Podravskim svatima” Ivana Ivančana starijeg, nego lirskim fragmentima međimurske svadbe “Mi jim ne bumo sveču držali” provjerenog koreografa Gorana Kneževića, koji je u programu bio zastupljen i iznimnom koreografijom “Baška j’ malo selo”.
Umjetnički ravnatelj Lada Andrija Ivančan u program koncerta nazvan “Ispod duba stoljetnoga” nije uvrstio nijednu koreografiju do sada nezaobilaznog Zvonimira Ljevakovića (doduše nije zanemario Ivančana starijeg), ali je zato dao šansu umjetnicima čije koreografije i nisu bile na repertoaru Lada. Sudeći po reakciji publike, najbolje je prošao mladi Ivan A. Ivančan s plesovima Hrvata iz mađarskog dijela Podravine inzistirajući na efektnom “udaranju u sare” koje je podiglo atmosferu u dvorani, a na odličan odaziv raspoložene publike naišle su i koreografije “Kreni kolo” s posavskim pjesmama i plesovima Gordana Vrankovečkog, kao i “Plesovi sutlanskog kraja” Senke Jurine. Posebno treba pohvaliti i orkestar, napose za samostalan nastup u “Zelinskim mužikašima” nenadmašnog cimbalista Alana Kanskog.
Zakonitosti sportske dvorane u kojoj je veći dio publike dosta udaljen od pozornice nekako su najviše pogodovale točkama u kojima je bilo manje pjevanja, a više plesa, dakle manje kontemplativnosti, a više temperamenta, ali i točaka s kojima se može identificirati brojna publika spremna za svekoliku podršku omiljenom ansamblu, pa čak i na pjevanje i opuštajuće juškanje, a o pljeskanju da i ne govorim.
Stoga je u programu za ovaj tip koncerta ipak nedostajala pokoja točka iz redovito razgaljujućeg slavonskog repertoara. Za neki sljedeći susret s Ladom u Areni, trebalo bi izostaviti i dekoncentrirajuće šaranje reflektora po publici, a vizualno snažne i atraktivne filmske animacije na velikom platnu ipak treba pažljivije dozirati jer lako odvlače pozornost od umjetnika, koji bi ipak trebali biti u njezinu središtu. No, treba čestitati vodstvu ansambla i požrtvovnim umjetnicima koji su iskoračili iz uhodanog kolosijeka.
